Doživjeti stotu rijetkima se dogodi. Jedna od njih je baka Paška Marić iz Košuta kod Trilja, majka šestero djece, od kojih je petero živih, a dvije su redovnice. Baka Paška ima trinaestero unučadi, sedmero praunučadi i još dvoje čiji se prvi plač na ovom svijetu tek očekuje.
I plakati i smijati se – sve je to dio života, a u cijelom jednom stoljeću bake Paške bilo je i jednoga i drugoga napretek te o tome kaže: »Kad se sjetim na Kukuzovcu tijekom Drugoga svjetskoga rata sva je moja rodbina poginula. Braća Marko i Jakov, stric Jozo i njegovi sinovi Nikola, Mate i Ivan. Majka je ostala sama s nama četvero, a ja sam tada imala 26 godina.«
U knjizi »Krvava Cetina« baka Paška je detaljno ispričala svoja svjedočanstva, a najljepši život joj je bio i kada je stigla ljubav njezina života. Bile su joj tada 33 godine. »Došao k meni moj Jure, zaprosio me i dao mi odmah zlato. Kad sam došla kući, mati me upitala: ‘Tko ti dade to prstenje?’ Rekla sam: ‘Evo momak.’ Pitao me kad će me ženit, a ja sam se uplašila da ne će odmah i do idućega Mihovila smo se vjenčali.«
Uz zagovor sv. Mihovila baka Paška postala je supruga i majka, a njezine su se dvije kćeri odlučile na nešto drugačiji život i duhovno majčinstvo te o tome kaže: »Sretna sam što su mi kćeri časne sestre i što svi, i svećenici, k meni dođu. Svakoga petka činim mlade petke, a svećenik kad k meni dođe pita me: ‘Curo, jesi živa?’«
Baka Paška kao cura, volje i energije ima za sve: »Još kokoši držim i vrta kopam. Po čitavu godinu imam blitve. Luka sam oplela pet velikih rešća, a kapulu još nisam povadila. I još mi se dade i usadit i uradit.«
Plodovi ljubavi i žrtve baki su stigli u radosti po stare dane. Posjete je svi praunuci, unuci i djeca, a s njom danas živi jedan njezin neoženjeni unuk Tomo. Jedna joj je kći sestra služavka Maloga Isusa u Livnu, a druga, s. Beatrix Marić, koja je služila u Njemačkoj i Ruandi, je u Solinu.
Kći je od majke naučila da ljubav sve podnosi, kao što i srce bake Paške nosi bolne ožiljke. Jedan od njih urezala je smrt njezina sina iza kojega je ostalo sedmero djece: »Momu Jakovu bilo je 45 godina kada je umro. Kada dođem na njegov grob i kad njegovo ime spomenem, ne znam više za se.«
Svatko ima trenutak velike boli kada više ne zna za se, kako bi rekla baka Paška, ali sa sklopljenim rukama lakše je sve podnositi: »Molim svakodnevno za žive i mrtve, znane i neznane moga roda i plemena, te za moju djecu, unučad i praunučad koji su ovdje i na putu.«
Njezini unuci Krešimir Marasović i Petar Marić svjedoče da je »baka Paška uvijek bila tu i u najtežim trenutcima bila podrška i potpora«. Nakon smrti djeda i Petrova otca »ona je bila glava obitelji«. »Sve nas je stavila pod svoje okrilje te nas čuva i u ovim godinama. Najbolje savjete koje nam je dala su: poštuj druge (nemoj tuđe uzimati), ali drži i do sebe«, svjedoči unuk Petar, a Krešimir dodaje da im baka »uvijek stavlja na srce da budu prava obitelj te da pomažu jedno drugomu«.
Dragocjene su molitve naših baka. I zato su one tu među nama dok, kako kaže naša sugovornica, vrijeme ne sazori: »Dozorila sam, ćerce, vidim ja na sebi da sam dozorila. Kada pođem po nešto, ne znam pošto sam pošla pa se vratim i onda se sjetim.«
Svjedočanstvo bake Paške poziva da se ne zaboravi brinuti se za dobro starijih, roditelja, djedova i baka te da Bog ne će ništa zaboraviti i da će pozlatiti svaku njihovu suzu.
