U Vatikanu je 3. listopada papa Franjo otvorio Biskupsku sinodu posvećenu mladima, nakon čega je predstavljen i nacrt Papina dokumenta koji će biti posvećen upravo temi »Mladi, vjera i razlučivanje zvanja«. Mi mladi okrećemo se malo drugačijoj, a opet nam bliskoj temi. Naime, u ovom smo se broju našim tekstovima usredotočili na važnost prisutnosti starijih osoba u našim mladim životima.
I ovo nas je godišnje doba ponukalo da napišemo koju riječ o toj temi. S jedne strane jesen kao godišnje doba koje donosi toliko različitosti u kratkom razdoblju – i sunce i kišu i vjetar, a nekad i snijeg. S druge strane jesen života kao razdoblje u kojem se nalaze naši stariji, naši djedovi i bake sa svim fizičkim i drugim promjenama koje proživljavaju.
Stariji su ljudi od pamtivijeka velika vrijednost za društvo. Tomu svjedoči i Sveto pismo u kojem su mnogi Božji izabranici to postali tek u dubokoj starosti. Razlog je mudrost koja se stječe s godinama, odnosno iskustvom. Upravo vam zato pišemo zašto su nam potrebni naši bake i djedovi – da sve to znanje podijele sa svojom djecom, naši roditelji s nama, a sutra mi s našom djecom. Isto tako, pišemo vam i zašto smo mi njima potrebni. S obzirom na to da je njihov ovozemaljski put sada kraći od našega, mi im trebamo vraćati ljubav i skrb, a ponajviše im darovati vrijeme. Jer vrijeme je jedino dobro koje im ne možemo nadoknaditi ili kupiti, a mi mladi imamo ga više nego oni. Naglasit ćemo i da starac ne znači stranac jer su i oni jednom bili mladi kao i mi, imali slične želje i snove. No nakon mladenaštva i odrasla života dolazi polagano vrijeme pripreme za sve mirniji život u starosti. Zato pišemo i o tome kako svoje stare dane nije loše provesti baš kao u djetinjstvu – u društvu svojih vršnjaka i s odgovarajućom brigom. Ali i tu mi mladi možemo pomoći i darovati svoje vrijeme. Zato vam u tekstu predstavljamo i nekoliko udruga za pomoć starijim osobama u Hrvatskoj preko kojih se možete društveno angažirati volontiranjem.
Mudrost dolazi s godinama i iskustvom. Sve što ti se u životu dogodi nauči te nečemu novomu. Ponekad je taj događaj i znanje koje dolazi s njim pozitivno i dobro, a ponekad je i negativno, teško i u tom ga trenutku smatramo nepotrebnim. Ipak, sva ta iskustva, bez obzira kakva ona bila i koliko mi mislili da su nepotrebna, glupa ili suvišna, kreiraju nas kao osobu, ispunjavaju nas znanjem i mudrošću, što nam onda olakšava daljnji život.
Zbog svega toga nije ni čudo kada nam naši stari, bake i djedovi prenose svoje znanje, hrabre nas, potiču i uče kako treba ići kroz život. Većinu stvari kroz koje mi sada prolazimo oni su prošli davno i s pravom nam mogu »soliti pamet« kako nešto napraviti ili ne napraviti. Iako nama ponekad to sve može zvučati čudno, uz pitanja: »Pa što oni znaju, prestari su, ne znaju više što govore«, trebamo se malo zamisliti jesmo li u pravu. Sama činjenica da su oni već prije recimo 50 godina proživjeli slične situacije kao mi sada daje im za pravo da nam govore i ono što mi često ne želimo čuti. Godine iskustva čine svoje, sviđalo se to nama ili ne, oni su pametniji, zreliji i znaju se bolje nositi s određenim situacijama, te sada mogu sve sagledati s odmakom, realnije i objektivnije nego mi sami.
Trebamo biti zahvalni Bogu što imamo bake i djedove, što nam je dao njih kao primjere, uzore u životu. Njihove blage, a ponekad i ozbiljne riječi, opomene, korenje, rezultat su njihove velike želje da nam pomognu izići na pravi put, da nam pomognu što lakše nositi se sa situacijom koja je i njima dobro poznata. Oni su žive enciklopedije životnog znanja i mudrosti, naši priručnici i vodiči, a to trebamo znati prepoznati i cijeniti. Možemo se samo nadati da ćemo jednoga dana i mi, ponukani vlastitim iskustvom, nekomu biti od pomoći i prenijeti im svoje savjete, baš kao što su naši predci prenosili nama onda kada nam je to bilo potrebno.
Zahvaljujući ljudskomu napretku u medicini, životni vijek postao je duži, a tako se i broj starijih osoba povećao. Međutim, upitan je odgovor i ponašanje društva, a posebice mladih naspram treće životne dobi. Sveto pismo pravi nam je primjer kako pristupati starijima, a to potvrđuje i tekst iz Knjige Sirahove: »Ne podcjenjuj govora staraca, jer oni su učili od svojih roditelja, a od njih ćeš se ti naučiti razboru i u pravo vrijeme odgovarati« (Sir 8, 9). I Crkva je mnogo govorila o tom odnosu, a posebice se ističu dvojica papa.
Sveti papa Ivan Pavao II. napisao je pismo starijim osobama 1999. godine koju je Organizacija ujedinjenih naroda posvetila starijim osobama ne bi li tako privukla pozornost društva na njihove probleme. Papa piše da svaka dob ima svoju ljepotu i svoje zadaće, ali da se ponajviše u starosti vidi »izraz Božjega blagoslova«. »U Božjoj riječi visoka starost uživa toliko poštivanje da se dugovječnost smatra znakom Božje naklonosti.« Tako papa navodi Mojsija kao primjer starca kojemu Bog povjerava veliku zadaću da izvede izabrani narod iz Egipta. Bog ne izabire mladoga Mojsija ili kojega drugoga mladoga čovjeka punoga snage, nego staroga čovjeka koji je kroz sve svoje godine života stekao mudrost i blagoslov.
I papa Benedikt XVI. pisao je o starijim osobama. Kako prenosi Laudato.hr, on smatra da se humanost nekoga društva ili kulture mjeri po njegovu odnosu prema starijim osobama i mjestu koje im namjenjuje u zajedničkom životu. Odnosno, tko daje prostora starijim osobama, daje prostor životu, a tko prihvaća stare, prihvaća život. »Ne može biti istinskoga ljudskoga rasta i odgoja bez plodna dodira sa starijim osobama, jer njihovo je životno iskustvo poput otvorene knjige u kojoj mladi mogu naći dragocjene upute za vlastiti život«, istaknuo je Benedikt XVI. prilikom posjeta domu za starije 2012. godine. Osvrnuvši se na staračku dob, papa je rekao da ne treba skrivati potrebu za pomoći u tom životnom dobu, a to je i način da se osjeti ljubav bližnjih.
Starija osoba nije stranac. Upravo suprotno – to ćemo biti i mi jednoga dana. Starije su osobe naši otčevi i majke, djedovi i bake koji su prije nas bili na sličnom putu, u istom domu i koji su nam osigurali budućnost. Zato je važno shvatiti da gdje nema poštivanja prema starijim osobama, nema ni budućnosti za nas mlade.
Stariji ljudi nositelji su tradicije svake kulture ili skupine ljudi. Usmena predaja veoma je važna zbog prenošenja znanja, vještina, načina ponašanja i običaja. Naši predci prenijeli su nam kulturno nasljeđe koje se onda prenosi na buduće naraštaje. Uz pomoć naših starijih učimo o ritualima, moralnim pravilima, običajima, ali i o zanatima. Predci su nositelji naše cjelokupne povijesti. Oni su bili svjedoci određenih događanja, a svi mi danas baš preko predaje znamo za događanja, mitove i priče koje su se zbile u davna vremena.
Stariji ljudi velika su vrijednost za svako društvo. Njihov glas ne bi se trebao zanemariti i smatrati nevažnim. Naše bake i djedovi imaju mnogo mudrosti koje mogu podijeliti s mlađim naraštajima. Mogu nam pomoći stvoriti bolje i osvještenije društvo koje ne će činiti iste pogrješke koje su činili oni. Iz njihovih priča i mudrosti možemo naučiti važne lekcije o razdobljima o kojima povijest u svojim knjigama vrlo šturo piše. Oni su živi svjedoci povijesti koji mogu svojim iskustvom reći puno više od najvećega stručnjaka za to razdoblje. Povijesne knjige bave se statistikama, socijalnim i antropološkim pitanjima. Samo oni koji su živjeli u tom razdoblju mogu reći kako je to bilo osjetiti na vlastitoj koži. Kako su se osjećali ljudi u njihovoj najbližoj okolici. Mnoge kulture orijentirane su na »vječnu mladost« i vide dobre odlike samo u mladim ljudima, a stare ljude smatraju »teretom« društva. Zapadna kultura smatra da su stariji dali sve što su mogli i da je vrijeme da mlađi naraštaji preuzmu odgovornost u društvu. Međutim, mnoge azijske kulture, pa čak i ona grčka, smatraju da je razdoblje starosti vrijeme mudrosti i blizine Bogu. Možda baš zato trebamo dopustiti starijim naraštajima da pomognu onim mlađima u stvaranju boljega društva i bogatije kulture. Ako to ne učinimo, izgubit ćemo veoma vrijedan dio svoje povijesti i svojega kulturnoga identiteta.
Svatko od nas odrastao je u svom domu – mjestu gdje smo u krugu obitelji, u kojem se osjećamo dobro i imamo posebnu toplinu oko srca. Svaki je rastanak težak, pa tako i onaj od svoga doma jer smo se u nj odmalena vraćali kao u neko mjesto sigurne zaštite. Znali smo to već od odlazaka na maturalce, pa tijekom studiranja kad smo koji vikend pronašli kako bismo se vratili u toplo nam mjesto, a s prstenom na ruci pravi se novi dom, mjesto u kojem će naša djeca prolaziti sve što smo mi dosad prošli.
Ulaskom u treću životnu dob već se stvara navika s tim istim mjestom na kojem smo prošli mnoge lijepe, ali i manje lijepe životne trenutke. U jednom dijelu života dolazi do potrebe za pomoći jer ljudi više nisu u mogućnosti živjeti sami. Ako se dogodi da ostanu bez životnoga suputnika, postaje još teže. Dolazi vrijeme da se priključe svojim suvremenicima – »vršnjacima« – na mjestu gdje će imati adekvatnu brigu o sebi, imat će društvo i moći će lakše i ljepše provoditi svoje treće životno razdoblje. Odlazak u dom za starije nekima će stvoriti probleme jer su vezani za svoju kućicu i teško im je prihvatiti da više ne mogu živjeti sami dok su njihovi potomci na nekim udaljenijim mjestima. I taj ih dio vraća u mladost: kao što je teško bilo napustiti roditeljski dom, sada je teško napustiti mjesto na kojem su izgradili svoj život.
No taj »vrtić za starije« jednostavno je potreba ako se o ljudima nema tko brinuti. Jer svatko od nas zaslužuje njegu, topli obrok, a i koju čašicu razgovora u društvu koje je prošlo mnogo sličnih zgoda i nezgoda. Nakon mladenaštva i ozbiljnoga života dolazi polagano vrijeme pripreme za sve mirniji život u sigurnosti. Zato svoje stare dane nije loše provesti kao u djetinjstvu – u društvu i s ljudima koji će se o vama brinuti.
Djedovi i bake nositelji su brojnih posebno blistavih uspomena iz naših djetinjstava – oni su znali posebno prenijeti ljubav starijih naraštaja mlađima, otkrivajući u nama »ekstenzije« ne samo njihove djece, nego i njih samih. Ti posebni trenutci prilikom blagdana ili vikenda koje smo provodili s njima, čak i samo nekoliko sati u kojima smo bili »samo njihovi«, vežu se uz sjećanja posebne težine.
Briga i ljubav, savjeti i dobrota koji su izbijali i izbijaju iz njihovih naboranih ruku, mudrih umova i velikih srca podsjećaju na dječju nevinost koja se često zaboravlja u silnoj vrevi obveza i formiranja novih života i odnosa. Njihovo vrijeme posvećeno nama kao da je bilo u potpunosti u njihovu upravljanju, ni jedna obveza nije im bila teška ili neizvediva dokle god smo mi bili dio njihova života. Preko njih smo upoznali i vlastite roditelje na poseban način, sudjelovali smo u svojevrsnom povijesnom pregledu ljubavi i međuljudskih odnosa preko kojih smo vidjeli kako su naši otčevi i majke postali ljudi koji su danas. Često su znali dopuštati i više od njih, ali opet, nisu dopuštali apsurde; nisu uopće imali primisao da se unuke mora razmaziti, nego su bili vođeni ljubavlju starije generacije koja je gledala vlastitu djecu kako odrastaju i dobila najljepši dar – novi ciklus života, novu generaciju koja kroči u život bogatija za njihova iskustva – iste kose ili boje očiju, a opet drugačija na toliko razina. No koliko su oni zaustavljali kotač vremena za nas, toliko se on odbijao zaustaviti za njih – ne bismo to nazvali teretom godina, nego teretom mudrosti i iskustava preko kojega su osigurali našu priliku za stupanje na dobru stazu ovozemaljskoga života.
I sada, kada je njihov ovozemaljski put kraći od našega, moramo početi vraćati; moramo početi vraćati ljubav i skrb, a ponajviše vrijeme. Jer vrijeme je jedino dobro koje ne možemo nadoknaditi, kupiti, zamijeniti ili produžiti na neki drugi način. To je jedino dobro kojega mi mladi imamo više nego oni, i jedino dobro koje nosi iznimnu vrijednost ulaganja. Ulaganjem vremena, pažnje i brige u naše starije vraćamo svu ljubav natrag u ciklus – a ona će nam biti vraćena preko naših potomaka.
Produženje očekivanoga trajanja života, zbog kojega broj starijih konstantno raste, stavlja nove izazove pred društvo, a posebice pred mlade kao njegov najvitalniji dio. Integriranje starijih u društvo ključni je izazov toga tipa, a u Hrvatskoj je dostupna relativno široka paleta udruga za pomoć starijim osobama, gdje se mladi mogu društveno angažirati volontiranjem.
Hrvatski Caritas njeguje dugu tradiciju pomaganja starijima, od čega posebno treba istaknuti domove i kuće za starije i nemoćne. Caritasovi domovi pružaju izvaninstitucionalnu društvenu skrb te stalni smještaj za starije i nemoćne osobe. Osnovna je vizija pružiti starijima skrb na dostojanstven, human i evanđeoski način. Domovi posvećuju posebnu pozornost religiozno-duhovnoj, kulturnoj i zabavnoj dimenziji života svojih korisnika. Pritom kao posebno angažirane treba istaknuti Stepinčev dom u Cugovcu kraj Vrbovca te dom »Sveti Ivan Krstitelj« u Ivancu u Varaždinskoj županiji. No pomaganje starijima ne odnosi se samo na »stacionirane« oblike pomoći u vidu domova za starije. Postoji niz inicijativa gdje volonteri rade na terenu, gdje se najčešće posebno ističu mladi, obilaze starije i nemoćne, a onima koji su materijalno ugroženi pripremaju hranu, donose odjeću i obuću. Pritom treba spomenuti angažman katoličke udruge »Kap dobrote«. Riječ je volonterskoj udruzi koja djeluje isključivo na terenu, pomažući na različite načine starim osobama lošega imovinskoga statusa, narušena zdravlja, osamljenim i svim osobama koje se ne mogu brinuti za sebe i o kojima se nema tko brinuti. Udruga »Prisutnost«, koju su 1995. osnovali sestra Antonietta Maria Petrosino i o. Stjepan Kušan, tijekom čitavoga dana prati pozive starijih i nemoćnih te u što kraćem vremenu, ako je riječ o nekoj nezgodi, organizira pomoć. Naime, udruga je poznata po svom pozivnom centru pokrenutom 1999. godine, koji starijima stoji na raspolaganju 24 sata na dan. »Iskustva radnika/volontera su raznolika, ali na kraju svi dođu do istoga zaključka da im je to korisno i lijepo iskustvo. Naime, kad je čovjek mlad i zdrav, rijetko kada misli na bolesti i što sve one mogu donijeti, pa isto tako možda baš i ne pazi previše na svoje zdravlje«, kazali su za portal Mimladi.hr članovi udruge »Prisutnost«. Jedna od udruga čije aktivnosti u smislu pomaganja starijima svakako treba istaknuti jest »Naš život« iz Petrinje. Uz pozivni centar »Niste sami«, udruga različitim aktivnostima javnoga karaktera umrežava mlade i starije, organizira akcije darivanja hrane, zdravstvene edukacije te besplatne preglede za starije.
Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, M. Labaš, N. Lednicki, Z. Medak
