– Eto, ja sam dosta vidjela! – punica i baka sjaji od sreće jače od TV-ekrana pred njom. – Sad se vi lijepo namjestite i gledajte!
– Ali, bako?? Pa još nije ni počela utakmica – zbunjen je moj sinek Jurica – tek su himne odsvirali…
– Pa to i je najljepše! Poslije mi je prenapeto, samo se sekiram i uzbuđujem, strah me za srce… A dok pjevaju himnu – ukaza se tračak blaženice na licu moje punice – kad stave ruku na srce i počne »Lijepa naša«, kako ih je lijepo vidjeti i čuti…
– Ma, pola ih uopće ne otvara usta – eto ti nevjeste, moje šogorice Jasne – možda ni riječi ne znaju?
– Možda samo sluha nemaju? – ne da se punica »krstiti«. – A sigurno su i oni preuzbuđeni, pa samo slušaju… Vidiš, ovaj zgodni je i oči zatvorio, da se bolje uživi!
– Je, sigurno su i oni Brazilci koji su igrali za Hrvatsku znali sve riječi himne, he, he… – javlja se moj šuro, znani »Sin Oluje«, čini mi se samo zato da bi se dodvorio ženici pa da može mirno popiti cijela dva piva dok gledamo tekmu.
– Prosim lijepo! – strogo sad punac Jura podrži svoju najprvu polovicu. – Znali su kaj se šika, pa su i Dudu i Samir fino držali ruku na srcu dok su u svetom dresu. Baš kak’ i ti znaš za sprovod ili svadbu metnuti kravatu, makar se inače uvijek rugaš da su »kravatirani obični papci«!
– Pa… tja, čuj… – poče mumljati šuro, a znajući da ne će čuti ništa, punac nastavi »u brišućem letu«:
– Zato mi je još više krivo što sad prave komedije oko himne koja se svira djeci u školi na zagrebačkoj Volovčici na početku svakoga tjedna…
– Oprosti, djede – unučad jedina ima pravo prekidati djedove, pa to učini i Marta – a kako se to »svira svakog tjedna« kad je ovo sad bio prvi tjedan škole??
– To su »prosvirali« novinari, i oni koji »za svako rješenje imaju problem«!- britko će punac. – Kao, nisu imali što drugo »svirati«… Umjesto da su ponosni da tako počinje radni tjedan, oni iz toga napravili slučaj, sve dok iz tog školskog ministarstva nisu rekli da će »zatražiti očitovanje škole«. Možete zamisliti to ludilo?!
– Pa baš tužno – prikopča se opet punica i bakica – ne daju djeci i njihovim profesorima da bar jednom tjedno budu »vatreni«! Ponosni, tako važni da se baš samo zbog njih i za njih svira himna!
– I onda su još »izanketirali« sve političare, kao da je to »pitanje svih pitanja«. A njihovi odgovori… – poče punac njihati glavom kao da gleda tenis na podu – …«bogpomagaj«! Od onih koji petljaju da ih ni rođena mater ne bi razumjela do onih za koje je to »ispiranje mozga« ili čak onih koji se plaše da bi se tako »zdravi patriotizam mogao pretvoriti u agresivni nacionalizam«!?!
– Sad im je to »ispiranje mozga«, a dok smo mi svake godine morali »hodočastiti« dvaput na »Kozaru« i »Neretvu« u kino, na kojekakve spomenike i konačno u »Kuću cvijeća«, sve uz neizostavne »Hej, Slavene«, onda im je to bilo, valjda, »širenje kulturnih horizonata«?? – nastavi »Sin Oluje«, sad u istoj momčadi sa »starim«.
– Ne, ne, spomenuli su neki i to nekadašnje »forsiranje jugoslavenstva« – pošten je čitač moj punac – baš kao dokaz da to ne donosi željenih rezultata…
– Ha, ha! – glasno mi uteče (pod)smijeh. – Možda ne društvu u cjelini, ali svakako je donijelo rezultata onima koji su tada »ispirali« jer to i danas čine, duboko ušančeni na svojim pozicijama u politici, medijima, diplomaciji, u svim ovim, kako da kažem, »nasljednim strukama«…
– Hajde, dosta, gledajte nogomet! Već je skoro dao gol ovaj »Prosinečki od metar devedeset«… – prekida nas moja ženica Jelica, još uvijek ne prepoznajući sve mlade »Vatrene«. – A ovi, ti koji su protiv himne u školi na početku radnog tjedna, maaa… Oni se samo plaše da ne bi djeca, isto kao i naša bakica, odmah nakon izvođenja himne otišla, da se dalje ne nerviraju u školi, ha, ha!
