Svećenik Nedjeljko Subotić bio je »rođeni pisac«, rekao je za nj Ivo Vojnović. Rođen je u Trpnju na Pelješcu 17. rujna 1882. Gimnaziju je završio u Zadru, bogoslovlje kod Male braće u Dubrovniku te u Innsbrucku. Poslije je studirao sociologiju u Rimu i Zagrebu. Zaređen je 1906. Prvo je bio lektor crkvenoga prava i povijesti u franjevačkoj bogosloviji u Dubrovniku. Godine 1910. prešao je među biskupijske svećenike, no ostao je blizak franjevcima i franjevstvu. Najdulje je, od 1923., bio župnik u Trpnju na Pelješcu. Nakratko je bio rektor Zavoda sv. Jeronima u Rimu, a 1935. prešao je u Splitsku biskupiju kao profesor u bogoslovnom sjemeništu. Nakon što je u savezničkom bombardiranju izgubio imovinu, vratio se potkraj 1944. u Trpanj, a potom je preuzeo župu u Žuljani, gdje je umro 7. rujna 1950.
Objavio je mnogo književnih i publicističkih radova u više od dvadeset novina i časopisa. Osim toga, tiskao je religiozno-putopisna djela »Na rimskim brežuljcima«, »Rimski fragmenti« i »U dubravi Božjeg slavuja«. Pisao je eseje i kritike o hrvatskim i stranim piscima, čak o japanskoj književnosti, dio tiskavši u knjizi »Valovi svjetla i sjene«. Pripovijesti su mu dijelom sabrane u zbirci »Dvije golubice i druge pelješke priče«. Blizak sa slikarom Celestinom Medovićem, napisao je o njemu opsežnu studiju. Poezija mu je intimistična, obuhvaćajući široku paletu kršćanskih motiva, doživljaja i ugođaja. Osim filozofije, teologije, crkvenoga prava, književne i likovne umjetnosti, obrađuje sociologijske i kulturološke teme. Među ovećim studijama ističe se »Problem kulturnog razvoja«. Često je iskazivao svoje rodoljublje, posebice znakovito u pjesmi »Plač Istre« 1921. u povodu Rapalskoga ugovora te tijekom rata, kada je objavio spis o četničkim zločinima nad Hrvatima »Hrvatska obtužuje«.
Zajedno s drugim katoličkim piscima razvijao je program katoličke književnosti. »Neposredna je svrha naša idealno prikazati ljepotu. Tendencija može biti posredna: ako je umjetnost slobodna i neprisiljena manifestacija plemenite unutrašnjosti, sjaj katoličke istine, u tom slučaju umjetnina spontano i indirektno koristi i poučava.«
»Sve je njegovo djelo prožeto iskrenim i snažnim hrvatstvom, s naročitom sviješću o povijesnim svezama hrvatskoga naroda sa Svetom Stolicom« (Z. Gavran). (L)
