Da je kršćanstvo vrlo neobična, nekima na prvi pogled čak i nelogična vjera, može se vidjeti iz bezbroj primjera. Samo je kršćanima svojstveno da, na primjer, rođenje Sina Božjega slave u najhladnije i »najmrtvije« doba godine – u prosincu, a Svjetski dan baka, djedova i starijih osoba krajem srpnja, kad je priroda u svojem najjačem zamahu. Upravo gledanje na starije osobe koje bi se zaustavilo samo na njihovim tijelima koja stare, ili tek kao na pasivne primatelje socijalnih i zdravstvenih usluga bilo bi nepravedno jer najčešće u starijih raste i mudrost koju su stekli tijekom života, a mnogi su čak vitalniji od mladih pa iskustva mogu dijeliti u zajednicama i darivati ih mlađim naraštajima. Obezvrjeđivati starije zato što su stari i više ne mogu pridonositi društvu kao ranije bilo bi kao kad bi netko u kasnu jesen ili zimu smatrao da su stabla beživotna i da gube svoj smisao, ignorirajući da se ispod kore nalaze sokovi koji će u proljeće početi rađati posve novi život. Zato je u ljudi koji stare, a pogotovo među onima koji se polako pripremaju za prelazak u vječnost, dragocjena ne samo njihova životna mudrost, nego i – što je ponovno paradoks kršćanstva – to što u tijelima koja su onemoćala već sada nagovješćuju snagu koja se zadobiva novim rađanjem u vječnosti.
U ovogodišnjoj je poruci uz Svjetski dan baka, djedova i starijih osoba papa Franjo napisao da je njihova prisutnost u obiteljima i zajednicama dragocjena, i da ta prisutnost »posvješćuje da dijelimo istu baštinu i da smo dio jednoga naroda u kojem se čuvaju korijeni«. Njihovo je sjećanje nužno i za hrvatsku budućnost jer, kako je napisao, oni predaju sadašnjosti jednu prošlost koja je prijeko potrebna za izgrađivanje budućnosti. U tom smislu stariji mogu biti i najveća oporba kulturi koja se usredotočuje samo na trenutačno, na vlastite probitke koje treba postići brzo i pohlepno, »odmah i sada«. Možda su zato danas, u kulturi koja odbacuje prošlost, stariji ljudi kao čuvari korijena čak i nezaštićeniji od djece. Politika pritom ima doista veliku odgovornost jer stariji su u hrvatskom društvu političarima »najvjernija publika«, najodaniji glasači, najviše ih prate i komentiraju, a zauzvrat dobivaju najmanje pozornosti i najmanje pomoći – što je vidljivo u iznosima njihovih mirovina koje su za većinu umirovljenika ispod razine za dostojanstven život.
No ni jedna politika, državna služba, socijalni sustav, dobrotvorna organizacija ili europski fond, pa čak ni milijunski dobitak na lutriji, ne može osigurati starijima najvrjednije – vječni život u koji bi ušli pomireni s Bogom. Hvalevrijedni su članovi obitelji, zajednica i organizacija koji se brinu za starije, obilaze ih, hrane, odijevaju, prave im društvo… No ako u tome nije i poticanje da pristupaju sakramentima ispovijedi, euharistije i bolesničkoga pomazanja – gotovo se ništa nije učinilo za njihov život u vječnosti.
Pogledaju li se objavljene župne statistike s udjelom osoba koje su preminule bez primljenih sakramenata posljednju godinu dana prije smrti, dolazi se do poražavajućih rezultata: više od 50 posto preminulih starijih osoba odlazi s ovoga svijeta bez primljenih sakramenata. Odgovornost za to, jasno, na svakom je vjerniku osobno, ali i na obiteljima, drugim skrbnicima i zajednicama vjernika. Stoga bi najveća usluga starijim osobama bila poticati ih i omogućavati im primanje sakramenata koji će blagotvorno djelovati i na njihov ovozemaljski i na vječni život. To je posve besplatno, a učinak je neprocjenjiv.
