Svjetska kriza koja će dostići vodu, hranu i siguran okoliš istodobno jedan je od najtežih izazova održiva razvoja. U suvremenim demokracijama voda kao izvor života zaštićena je na više načina i kroz nekoliko razina propisa, izravno ili neizravno. U Hrvatskoj Zakonom o vodama propisano je da upravljanje vodama čine svi poslovi, mjere i radnje koje na temelju toga zakona i zakona kojim se uređuje financiranje vodnoga gospodarstva poduzimaju Republika Hrvatska, Hrvatske vode i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te da voda nije komercijalni proizvod kao neki drugi proizvodi, nego je naslijeđe koje treba čuvati, štititi i mudro i racionalno upotrebljavati, a da se vodama upravlja prema načelima jedinstva vodnoga sustava i održivoga razvitka kojim se zadovoljavaju potrebe sadašnje generacije i ne ugrožavaju pravo i mogućnost budućih generacija da to ostvare za sebe. Tim je zakonom propisano i da su vode opće dobro i imaju osobitu zaštitu Republike Hrvatske te da vode u tijelima površinskih i podzemnih voda ne mogu biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava. Uz navedeni zakon koji je na primjeren način osigurao vodno blago Republike Hrvatske kao nacionalnu svojinu, postoji niz podzakonskih propisa, uredaba, pravilnika, odluka i državnih planova koji detaljnije propisuju pojedine institute zakona. Pitanja vode neposredno uređuju još dva zakona: Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva i Zakon o vodi za ljudsku potrošnju. Prvim se zakonom utvrđuju izvori i upotreba sredstava za financiranje vodnoga gospodarstva, a potonjim se uređuje zdravstvena ispravnost vode za ljudsku potrošnju te provedbena pravila koja osiguravaju među ostalim i provjeru odstupanja od parametara za provjeru sukladnosti vode za ljudsku potrošnju, praćenje i druge službene kontrole zdravstvene ispravnosti vode za ljudsku potrošnju i njihovo financiranje, sve s ciljem zaštite ljudskoga zdravlja od nepovoljnih utjecaja bilo kojega onečišćenja vode za ljudsku potrošnju i osiguravanja zdravstvene ispravnosti vode za ljudsku potrošnju na području Hrvatske.
Na konstitucionalnoj razini zaštite ljudskih prava voda bi potpala pod tzv. treću generaciju ljudskih prava, odnosno pod kolektivna prava društva ili naroda kao što je pravo na održivi razvoj, mir ili zdravo okruženje. Ipak, budući da bez pitke vode život svakoga živoga bića na Zemlji nije moguć, postavlja se pitanje svrstavanja prava na pitku vodu u prvu generaciju ljudskih prava, gdje bi pravo na pitku vodu ušlo u okvir ljudskoga dostojanstva i prava na život, koja su prava apsolutno odnosno relativno zaštićena i nederogativna.
To znači da ih nikada nije dopušteno ukidati, čak ni u izvanrednim ili ratnim stanjima koja ugrožavaju opstanak nekoga naroda, odnosno dopušteno ih je dokidati u cijelosti ili djelomice u posebnim slučajevima uz uvjete propisane ustavom/konvencijom.
Međutim, suvremeni europski ustavi, pa i Ustav Republike Hrvatske, pravo na pitku vodu štite posredno, pa tako Ustav već u članku 2. stavku 4. alineji 2. propisuje da Hrvatski sabor odlučuje o očuvanju prirodnoga i kulturnoga bogatstva i korištenju njime, što je garancija da bez saborske većine koja je potrebna za izglasavanje bilo kojega propisa kojim se uređuje i pravo na vodu nema zadiranja, mijenjanja ili umanjenja zakonom zagarantiranih prava, pa tako ni prava na vodu koja su zaštićena Zakonom o vodama. Idući stupanj posredne zaštite prava na vodu naš Ustav propisuje u članku 69. stavcima 2. i 3. u kojima je država obvezna osigurati uvjete za zdrav okoliš, a svaki je pojedinac obvezan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskoga okoliša.
Međunarodnim aktima koji obvezuju i Hrvatsku kao potpisnicu postupno se došlo do zaštite prava na pitku vodu za svakoga čovjeka. Rezolucijom broj 64/292 od 28. srpnja 2010. Glavna skupština Ujedinjenih naroda jasno je prepoznala ljudsko pravo na vodu i sanitarije te priznala da su čista voda i sanitarije bitni kako bi se ostvarila sva ostala ljudska prava. Rezolucija poziva države potpisnice i međunarodne organizacije da osiguraju financijska sredstva, podupiruće građevine (infrastrukturu) te tehnologiju prijenosa vode kako bi pomogli zemljama, osobito zemljama u razvoju, osigurati sigurnu, čistu, pristupačnu i dostupnu pitku vodu i sanitarije za sve. Ured visokoga povjerenika za ljudska prava UN-a tijekom 2002. godine u više je navrata jasno izrazio svoja stajališta o važnosti pitke vode. Tako je u području »Ljudska prava, smanjenje siromaštva i održivi razvoj: zdravlje, hrana i voda« istaknuo da je ljudsko pravo na pitku vodu temeljno za život i zdravlje. Dovoljna (dostatna količinom) i sigurna (zdravstveno ispravna) pitka voda preduvjet je za ostvarenje svih ostalih ljudskih prava.
Visoki je povjerenik isticao da sve države članice UN-a imaju žurnu obvezu osigurati stanovništvu barem minimum osnovne razine prava na pitku vodu te da bi posebice u vremenima restrikcija i nužnih ograničenja potrošnje vode, ranjive i marginalizirane skupine stanovnika morale biti opskrbljene vodom čija je cijena za njih prihvatljiva. Visoki povjerenik razrađuje i dalje potrebu za pitkom vodom te smatra da pravo na pitku vodu koja je zdravstveno sigurna, cjenovno povoljna i pristupačna za svakodnevnu uporabu – osobnu i u kućanstvima – pripada svima.
Strogim gledanjem na vodu kao na kvantitativno određeno tehnološko i ekonomsko dobro voda gubi značaj esencijalnoga i egzistencijskoga biološkoga gradiva te postaje roba na tržištu čijom cijenom i dostupnošću manipuliraju tržišne elite. Taj je problem prepoznala jedino Republika Slovenija koja je svojim ustavom zaštitila pravo na pitku vodu i propisala da svatko ima pravo na pitku vodu, da su izvori vode javno dobro i da njima upravlja država te da im je osnovna namjena opskrba stanovništva i gospodarstava pitkom vodom, koja stoga u tom segmentu ne može biti predmet slobodnoga tržišta, a država neposredno i nenaplatno preko lokalnih samoupravnih jedinica održava opskrbu stanovništva pitkom vodom.
