Prošla su vremena kad je pojam poniznosti smatran nekom sumnjivom religijskom kategorijom ili čak imao još koju goru negativnu konotaciju. Danas se sve češće čuje i čita gotovo na svim stranama da je poniznost jedna od najpoželjnijih čovjekovih vrlina u dobrim međuljudskim odnosima i na svim društvenim razinama.
Znakovito, pa pomalo i zabavno bilo je u svoje vrijeme mnogima pročitati kako dvije ugledne kolegice hrvatske psihologinje javno i hrabro svjedoče da su bile iznenađene (sic!) kad su i poniznost našle na popisu vrlina.
Sve češće poniznost se poistovjećuje s pojmom dobrote. One ohole s bahatim ponašanjem i tašte koji žude za čašću i javnim priznanjima brzo ljudi primijete i rijetko tko uživa u njihovom društvu, jer »kad god se oholost podiže, prijateljstvo se spušta« i ona uprlja sve druge vrline. Poniznost ljudi češće miješaju i s pojmom skromnosti. Poniznost se odnosi na naše unutarnje vrjednovanje samoga sebe, ali i drugih.
Skromnost je također vrlina, ali to je nenametljiv način na koji sebe predstavljamo u javnosti.
Sve je više iskustava i rezultata proučavanja plodnosti međuljudskih odnosa koji pokazuju da u svakom zvanju, želi li se optimalno izvršavati svoja profesionalna dužnost stojeći nesebično i kvalitetno ljudima na usluzi, to se ne može optimalno postići bez poniznosti. Dakle, poniznost je očito jedna od temeljnih ljudskih vrlina, bez koje teško dolazi do dobrih i uspješnih međuljudskih odnosa.
Svestrani Erich Fromm još je pedesetih godina 20. stoljeća, a slično i neke mu druge kolegice i kolege, »snažnim glasom psihologa i u ime psihologije« počeo isticati da će čak i sva nastojanja oko ljubavi u konačnici ostati jalova i da se zadovoljstvo u individualnoj ljubavi ne može postići »bez istinske poniznosti, hrabrosti, povjerenja i discipline«.
Unatoč tomu, osobina poniznosti u nas još nije u psihologijskoj teoriji i praksi, posebice na hrvatskom govornom području, dovoljno došla do izražaja. Još u nekim hrvatskim rječnicima ne nalazimo opis pojma poniznosti, a u ponekim drugim mogu se pronaći njezini opisi poput onoga da je ona u biti loše viđenje sebe i vlastite važnosti ili tek kao suprotnost aroganciji i asertivnosti. Uz to, riječ ponizan donedavno se povezivala s neinformiranim poimanjem da biti ponizan znači podcjenjivati sebe i svoje sposobnosti. A praksa i istraživanja pokazuju da poniznost nosi sa sobom mnogo toga pozitivnoga i korisnoga. Poniznost se također brka »s osobinama poput skromnosti, iskrenosti, poštenja i izbjegavanja pohlepe«, iako je ona većinom preduvjet za takva ponašanja.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
