Božićni dani prošli su u izvanrednim okolnostima, koje su osim nade da će ugroze završiti, pratile osamljenost, pandemija, rane umiranja, neimaština, neizvjesnost zbog gubitka posla… Sve su to okolnosti u kojima bi svoje umijeće pomaganja znao pokazati pokojni svećenik Družbe Isusove o. Antun Cvek, koji je umro 2019. prije razmahivanja pandemije. Bio je veliki dobrotvor i prijatelj – starih, bolesnih i nemoćnih; bio je dobri duh Zagreba, kako su ga često zvali. On je zacijelo nadahnuće novomu naraštaju karitativaca jer više desetljeća svaki je dan korak po korak posjećivao one koji su sami, ostavljeni. Vozio je svoj bicikl i po nevremenu, a njegov razgovor s potrebitima, lijepa riječ i pomoć u izdržavanju boli uzorno svjedoči da kršćanska ljubav nema granica. Smatrao je da čovjeku treba čovjek, što se nužnim pokazalo u ovim danima kad su ljudi većinom sami zbog bolesti i tužnoga osjećaja pandemije koja oduzima živote. I sada se vidjelo da unatoč svim prednostima ljudsku blizinu ne mogu zamijeniti nikakve društvene mreže, internet, prijenosna računala i pametni telefoni.
Mnogi se ovih dana pitaju zašto Bog dopušta patnju. U potrazi za tim odgovorom možda bi bilo korisno otvoriti knjigu »Očenaš iz Hrvatske« u kojoj je svoje svjedočanstvo izrekla kći velikoga kipara Ivana Meštrovića Marija Meštrović, navodeći da posebno doživljava zaziv »Budi volja tvoja«. Rekla je da su te tri riječi za nju bile otkriće jer znače potpuno predano, odano povjerenje u Boga te da se čovjek može potpuno predati samo nekomu koga beskrajno voli, koji je istina, put i život – »ako se predate Bogu, ako imate u njega povjerenje kao dijete u majku«. »Ljudi previše Bogu govore, a premalo ga slušaju, to je činjenica. Stalno govorimo Bogu o svojim željama, nadama, patnjama, vječno ga nešto molimo«, rekla je Meštrovićeva kći, ističući da je svima najpotrebnije pouzdanje u Božju volju »jer nam nedostaje poniznosti, skromnosti i ljubavi«. »Po svoj prilici moja je slabost u tome što sam jako tvrdoglava, samostalna i zato mi je pristajanje na tu rečenicu Očenaša bilo najteže i najduže jer sam se valjda na nju odlučivala. I napokon, vjerujem, shvatila.«
Da u medijima nije sve u vezi s Božićem svedeno na komercijalno područje pokazao je i tekst Dražena Brajdića u Večernjem listu koji progovara o vjeri športaša »koji svojim gestama i djelima ne skrivaju da štuju Boga«. »U današnjem životnom stilu određenom prečestim presingom, sportaši se mole da bi lakše nadvladali iskušenja i stres pod kojim žive. Neki u vjeri traže formulu kako da se nose sa slavom, gubitkom privatnosti ili pak rastućim materijalnim bogatstvom, no ima i onih, nažalost, koji se mole jedino na oltaru dolara i eura.«
Brajdić nadalje piše: »Dogodi se i da neki smatraju da oni kod Gospodina zaslužuju veći kredit od njihovih suparnika pa kažu ‘ako Bog da, ja ću pobijediti’, što je izopačena duhovnost. Nije vjera u Boga tu da nekome na sportskom polju priskrbi više naklonosti ‘više sile’, nego da svima da snagu duha da njome pobijede slabosti tijela. U duhu te ideje svojedobno je govorila i Blanka Vlašić, i to još prije no što će doživjeti obraćenje: – Ja od Boga ne tražim da skočim ovoliko ili onoliko, već da mi da snage da prođem kroz krizna razdoblja, da što uspješnije odradim pripreme i budem zdrava.
Nažalost, već više od osam godina Blanka nema sreće s ozljedama, no i kao takva 2016. osvojila je olimpijsku medalju (broncu) u Riju, što je ovako objasnila: – Taj dan bila sam mrvica i Bog je od te mrvice uspio napraviti brončanu medalju. Pokazao mi je kakva moram uvijek biti kako bi on od mene svakog dana napravio pobjednika.«
U tekstu se navodi primjer i rukometnoga trenera Željka Babića koji navodi da igrači vole ići u crkvu te da se, kada izlaze iz svlačionice, prekriže i tako zazivaju Božju pomoć, a oni koji su na većoj duhovnoj razini zahvaljuju Bogu, uvijek se mole i križaju, bez obzira na okolnosti. Među svjedočanstvima istaknuto je i ono skijaškoga asa Ivice Kostelića te njegove riječi: »Vjera je istovremeno snaga i nada. Vjera je neraskidiv prijatelj svakoga uspjeha.« Kada bi bio na pripremama u nekoj alpskoj zemlji, otišao bi do tamošnje crkve pomoliti se. »Kada su kušnje veće, i molitva je češća. Ona je dio moje vjere i bila je dio snage koja mi je trebala, nakon nekog vremena molitva postane čak refleks. Meni se tako dogodilo da sam se prigodom jednog od težih padova u karijeri počeo moliti. Mnogo mi je stvari u tim trenucima moglo pasti na pamet, a ja sam upravo molitvu imao u glavi«, Kostelićeve su riječi.
Među primjerima je i svjedočanstvo bivšega vratara nogometne reprezentacije Stipe Pletikose koji se prije početka svake utakmice molio uz vratnicu te sadašnjega reprezentativca Matea Kovačića koji je svoju srebrnu medalju sa Svjetskoga prvenstva posvetio sv. Antunu Padovanskomu, zaštitniku župe u Sesvetskim Selima u kojoj je ministrirao i upoznao i svoju suprugu. U tekstu se navodi i izjava direktora Centra za športsku psihologiju u Philadelphiji Joela Fisha da je vjera mentalno sidro koje pomaže športašu. A još prije samo tridesetak godina za to sidro na hrvatskim prostorima nije bilo uputno hvatati se jer u vrijeme Titova komunističkoga režima vjera je za »prave športaše« bila prava sablazan, neprihvatljivo ponašanje.
