Kao devetogodišnja djevojčica pjevala sam na dječjoj misi. Moja crkva bila je posvećena sv. Mateju apostolu u župi Garčin. Jednom prilikom svećenik je tražio dragovoljca za raznošenje crkvenoga tiska. Javila sam se i pretrčavala kroz tri sela pretplatnicima: u Garčinu, Selni i Sapcima. Trčala sam bosonoga, bila izranjavanih stopala, koja mi je mama liječila. Novac sam predala župniku i trk na igru. List je bio »Gore srca«. Nisam nikada pročitala u »Glasu Koncila« nešto o tom listu. Budući da je Garčin bio u tadašnjoj Bosansko-srijemskoj biskupiji, smatram da je to bio lokalni list. Molim vas da mi odgovorite i kažete nešto o tom listu. Zanima me jesam li točno zapamtila naziv.
Elizabeta Katinić
Prije svega Vam zahvaljujemo na Vašem svjedočenju o vjerničkom angažmanu u danima Vašega djetinjstva, posebno zbog širenja katoličkoga tiska. Iz Vašega pisma pretpostavljamo da je riječ o listu »Gore srca« o kojem na službenim internetskim stranicama Porečke i Pulske biskupije piše mr. Ilija Jakovljević. On navodi da se »neumorni istarski svećenici (Hrvati i Slovenci) nisu posve dali slomiti iredentizmu i fašizmu te su 1924. godine osnovali Društvo sv. Mohora za Istru kao crkveno-kulturnu ustanovu«, čiji je najvažniji cilj bio širenje tiska na hrvatskom jeziku. Glavni je nositelj te ideje bio župnik iz Berma Josip Grašić, koji je izabran i za predsjednika toga društva, a tajnik i blagajnik bio je Božo Milanović, koji je to društvo i vodio sve do 28. kolovoza 1947. kada su ga zabranile komunističke vlasti, nakon ubojstva svećenika – danas blaženoga – Miroslava Bulešića u Lanišću. Don Božo Milanović zapisao je da su redovito tijekom 15 godina – od 1924. do 1940. – objavljivali kalendar »Danicu« i još dvije do četiri knjige, tako da je u razdoblju talijanske okupacije Društvo sv. Mohora za Istru tiskalo 58 knjiga (u što nisu ubrojeni molitvenici). Premda su se knjige tiskale u Trstu i Gorici, piše dalje mr. Jakovljević, »talijanski karabinjeri i fašisti su pokušavali na sve načine onemogućiti distribuciju knjiga na hrvatskom jeziku bez obzira što su bile tiskane u Italiji. Određeni svećenici i laici su bili optuženi zbog dijeljenja knjiga po Istri (1931. godine). Probleme je nakon 1934. počela raditi Kvestura u Trstu koja je uvela da nijedna tiskana knjiga se ne smije distribuirati« prije nego što ona izda odobrenje za njezino raspačavanje, a »Milanović zaključuje da je Društvo svake godine za vrijeme talijanske okupacije slalo u Istru od 10 do 12 tisuća knjiga, te da je u razdoblju kroz 15 godina dostavilo u Istru oko 180 tisuća svezaka knjiga.« Mr. Jakovljević ističe da ništa bolja nije »bila suradnja u početku s komunističkom vlašću«, ali da je don Božo Milanović 1946. u Trstu pokrenuo list o kojem pitate – »Gore srca«. List je od 1. travnja do 1. rujna 1946. izlazio u Trstu, a od 1. rujna 1946. do 30. rujna 1947. u Rijeci. »Glavni izdavač je bio ‘Zbor svećenika sv. Pavla za Istru’, a glavni urednik Božo Milanović. Nakon Rijeke list izlazi u Zagrebu do svog utrnuća 1952. godine. Izdavač je bilo ‘Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu’«, piše mr. Jakovljević, a Istarsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda – koje je osnovao don Božo Milanović u Pazinu – zadržalo je vlasništvo nad jednom trećinom lista i don Božo Milanović u tom vremenu nije bio urednik.
Dodatno objašnjenje daje nam jedan od najboljih poznavatelja povijesti katoličkoga tiska u Hrvatskoj, dr. fra Juraj Mirko Mataušić, u svom članku »Prihvat Drugog vatikanskog koncila u Hrvatskoj« u »Časopisu za suvremenu povijest« (br. 2/2006), u kojem piše: »Nakon što je katolički tisak između dva rata doživio najveći procvat u svojoj povijesti, vrijeme samoga rata znači smanjenje broja listova (npr. prestaje katolički dnevnik) i naklada (sve teža gospodarska situacija), a početak komunističke vladavine označen je gušenjem cjelokupnoga katoličkog tiska. Izuzetak je bio tjednik Gore srca što ga je u Istri počeo izdavati don Božo Milanović, najprije u Trstu, a onda u Rijeci. Unatoč Milanovićevim velikim zaslugama, list je 1947. godine bio zabranjen zbog nekog članka, a za zlo mu je uzeto i to što ‘gotovo nikada ne donosi nikakve govore i izvatke govora druga Tita i drugih naših rukovodilaca, dok Papinim reakcionarnim govorima i poslanicama posvećuje čitave stranice.’ Da bi list mogao nastaviti, predan je Jeronimskom društvu u Zagrebu, koje je preimenovano u Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda. Na čelu mu je bio zagrebački kanonik dr. Pavao Lončar, kojega je ustaški režim osudio na smrt, pa pomilovao na 18 godina zatvora, jer je rekao da Pavelić nije normalan. List se danas doima kao da je izlazio u neko idilično doba, jer u njemu nema gotovo nikakvih vijesti iz Crkve u zemlji. Naravno, nije se ni mogla iznositi istina, a glorificirati tadašnju stvarnost značilo bi izdati Crkvu i sve progonjene ljude. Stoga su urednici zaobilazili informativni dio, a iznosili samo čiste vjerske duhovne i poučne sadržaje, kako se ne bi lišili jedinoga periodičnog glasila u to ‘olovno’ vrijeme. Ipak i takav je list bio trn u oku režimu, te je konačno zabranjen u listopadu 1952. godine. Bilo je to nakon imenovanja nadbiskupa Stepinca kardinalom; iste su godine prekinuti diplomatski odnosi sa Svetom Stolicom, konačno je ugušen vjeronauk u pučkim školama, a Katolički bogoslovni fakultet je izbačen iz Sveučilišta u Zagrebu.« Dr. Mataušić isto tako iznosi podatak o tome da je list »Gore srca« počeo izlaziti 1. travnja 1946. u izdanju Književnoga društva sv. Mohora za Istru, da je tiskan u Trstu, a da se »cijela naklada prenosila u Pazin, a odonud slala poštom povjerenicima i pretplatnicima. Od 1. rujna 1946. tiskan je u Rijeci u ‘Narodnoj štampariji’ u nakladi od 13.380 primjeraka. HKD sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu preuzima list 30. studenoga 1947. Nakon nekoliko zabrana i sudskog procesa protiv posljednjeg urednika Franje Grundlera, list je konačno zabranjen u listopadu 1952. godine.«
