Nedavno su u Zagrebu predstavljene tri knjige komentara nedjeljnih i blagdanskih čitanja u suautorstvu hrvatske redovnice izv. prof. dr. Silvane Fužinato te svećenika i bibličara dr. Massima Grillija. Ugledni poznavatelj Svetoga pisma, profesor emeritus na Papinskom sveučilištu »Gregoriana«, osobno je nazočio predstavljanju. Bio je to povod Glasu Koncila, inače izdavaču troknjižja, da dr. Grillija zamoli za intervju, u kojem se poznavatelj Biblije i promicatelj čitanja i poznavanja Pisma rado osvrnuo na neka goruća pitanja vezana uz njegovo čitanje i tumačenje.
Kad se govori o »komunikacijskoj i pragmatičnoj« egzegezi, ne govori se o metodi u pravom smislu te riječi, nego upravo o jednoj od perspektiva čitanja Biblije. Što se tiče Biblije, postoje i primjenjuju se različiti pristupi čitanju koji sa sobom nose probleme koji nisu zanemarivi. Ovdje ću, zbog vremenske i prostorne ograničenosti, spomenuti samo dva pristupa te ću se osvrnuti na opasnosti koje oni sa sobom nose. Riječ je, s jedne strane, o posve znanstvenom čitanju Božje riječi, koje – osim što ga razumije tek nekolicina stručnjaka koji su za to opremljeni prikladnim znanstvenim instrumentima – nosi opasnost da bude »suhoparno« i beznačajno za vjeru; dok je na drugoj strani riječ o pastoralno-duhovnom načinu čitanja koje znanstvena pitanja ne zanimaju pa nosi u sebi opasnost pojednostavnjivanja, spiritualizma i fundamentalizma.
»Komunikativno« i pragmatično čitanje polazi od dviju pretpostavaka. Prva se odnosi na narav Biblije: ona je, kao što kaže konstitucija »Dei verbum«, Božja riječ u ljudskom govoru.
Druga se pak odnosi na komunikaciju koja se događa između teksta i čitatelja u trenutku čitanja; komunikaciju koja nije samo kognitivna, nego je i operativna, djelatna: Riječ je također »pragma«, djelovanje, a ne samo pouka. Čitanje u komunikacijskom ključu uzima dakle zaozbiljno ono što se događa, interakciju, između teksta koji se sluša ili čita i onoga tko ga sluša ili čita. Komunikacija je autentična kad tekst govori i djeluje znajući da pred sobom ima zajednicu čitatelja koji su drugačiji po kulturi, društvenom i vjerskom okružju u odnosu na ono u kojem je on nastao, ali ulaze u dijalog s tekstom poštujući parametre s kojima je napisan i prenošen. Tumač koji uistinu želi gajiti poštovanje mora voditi računa o ta dva pola komunikacije: s jedne strane mora poznavati biblijski svijet, zemlju u kojoj je Pismo rođeno, koordinate i parametre njegova pripovijedanja, a s druge strane mora poznavati današnjega čovjeka, njegova očekivanja, njegove probleme… Riječ je o dva pola komunikacije.
Pitanje može li i kako široka publika razumjeti Bibliju, »drevni tekst« kako rekoste, vrlo je važno jer se odnosi upravo na hermeneutiku o kojoj je bilo riječi u prethodnom pitanju. Treba poći od pretpostavke da je susret uvijek susret s nekim tko je u odnosu na mene »drugi« ili »druga«. Ako je tekst drevan, susret će svakako biti teži, no komunikacija i dalje ostaje susret dvaju polova koji su si uzajamno »drugi«. Ako se ozbiljno vodi računa o toj dimenziji »drugosti«, svi mogu čitati Bibliju, pod uvjetom, međutim, da se tekst poštuje u onome što on jest i da čitatelj njime ne manipulira za svoje interese.
Istina jest da se biblijska hermeneutika, trud oko razumijevanja i tumačenja Pisma, prakticirala od početaka kršćanstva, no istina je također da se to nije uvijek činilo na ispravan način. Dovoljno je, primjerice, pomisliti da su se u ime Biblije pobijale Kopernikove ili Galileijeve teorije! Istina je također da se upravo iz toga razloga, zbog mogućnosti loše interpretacije, u Katoličkoj Crkvi nije uvijek cijenila i vrjednovala stvarna važnost Biblije, posebno nakon što je Luther za svoje načelo prihvatio geslo »sola Scriptura – samo Pismo«. Odmak od Svetoga pisma uvijek je nanošenje teške štete vjeri jer ju se odvaja od korijena. Istina jest da su ti korijeni daleki od današnjega čovjeka u smislu da su biblijski jezici različiti od naših, da su različiti prostori i kultura unutar kojih su se zbivali događaji o kojima se pripovijeda i sl. No s druge su strane pitanja na koja Biblija odgovara ljudskomu biću uvijek ista: Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo? Čitatelj u Bibliji treba čitati odgovore na ta pitanja, a ne na probleme kao što je, primjerice, pitanje kako se zemlja ponaša u Sunčevu sustavu…
Uistinu je danas opasnost različitih oblika fundamentalizama, koji se koriste Biblijom »po vlastitom ukusu«, vrlo velika i raširena. Improvizacija, diletantizam i masovna instrumentalizacija mogući su na različitim područjima društvenoga, kulturnoga i vjerskoga života, a to vrijedi i za tumačenje Biblije. Ne vidim tomu drugoga lijeka doli formiranja savjesti »odraslih« kršćana koji će znati prepoznati različite oblike instrumentalizacije i oduprijeti im se. Biblijska je formacija od temeljne važnosti i u tom pogledu Crkva još zaostaje. Treba ponovno otkrivati Bibliju kao temelj vjere te oblikovati vjernike da je ozbiljno i plodonosno čitaju.
Kršćanstvo nije religija knjige, nego Riječi: »U početku bijaše Riječ«, kaže se u proslovu Evanđelja po Ivanu, a kršćani vjeruju da je ta »Riječ tijelom postala«. Ipak, da bi se što potpunije shvatilo značenje toga izričaja, treba reći da izraz »dabar« u hebrejskom znači »riječ« i »događaj« (čin), a to znači da nam Bog govori i u riječi Pisma i u Povijesti. Ni jedna vjerska knjiga nije toliko bremenita poviješću kao Biblija. Da bi bila vjerodostojna, »Riječ« treba postati »Događaj«, a »Događaj« se mora moći ispripovijedati naviještanjem Riječi. U tom smislu riječ Biblije mora pomoći kršćanima da postanu odgovorni u »Povijesti«, a ne da nastavaju oblake ili neki navodno duhovni »bla bla« raj.
Djela apostolska izvještavaju da su se prve kršćanske zajednice okupljale u hramu i po kućama kako bi molile, slušale pouku Božje riječi po ustima apostola te obnavljale spomen na Večeru Gospodnju. Čitanje riječi u liturgiji ima svoje povlašteno mjesto, no to nije dovoljno, poglavito zato što često na našim nedjeljnim liturgijama navještaj riječi nailazi na rastreseno i površno slušanje, a – i to treba priznati – objašnjavanje riječi u homilijama je manjkavo te se često odveć odmiče od liturgijskih čitanja. Kao katolici nazadujemo u pridavanju prave važnosti biblijskoj riječi te je treba nanovo otkriti, kao što je to priželjkivao Drugi vatikanski koncil, kako u liturgijskim »službama riječi« tako i u oblikovanju biblijskih skupina te u osobnom čitanju. Svakako, u početku je za to nuždan doprinos stručnjaka, ali bi bilo poželjno da tu zadaću preuzmu i laici, a ne samo svećenici te redovnici i redovnice.
Ispravno čitanje Biblije mora voditi računa o ravnoteži između rezultata biblijskih znanosti (književnost, arheologija, povijest…) i, istodobno, činjenice da imamo pred sobom Božju riječ koja je dana čovjeku radi njegova »spasenja«. Goethe je govorio da je nemoguće upoznati ljudsko biće ako se ne poznaje njegova zemlja. Da bi se netko upoznao, od presudne je važnosti poznavati njegov jezik, podrijetlo, kulturu… Sve to vrijedi i za Bibliju. Dolazak razdoblja kritičke analize s morem dokumenata koji su otkriveni na Bliskom istoku omogućio nam je shvatiti da Biblija nije, da tako kažemo, pala s neba, nego su se biblijski pisci služili sredstvima, spoznajama i kulturom koji su im bili na raspolaganju. Tumačenje koje o svemu tome ne vodi računa u opasnosti je biti infantilno ili, što je još gore, fundamentalističko. Ipak, napast da postanemo čitatelji bez duše, koji čitaju Bibliju samo u svjetlu znanstvenih i tehničkih podataka, stvarna je opasnost ako se ne vodi računa o drugom polu Biblije, tj. o činjenici da je ona Božja riječ darovana radi spasenja ljudskoga bića. Stoga nam je potrebno »mudrosno« čitanje. Kad govorim o mudrosti, mislim upravo na biblijsku mudrost koja umije uklopiti znanstveno proučavanje, ali se u njemu ne iscrpljuje, nego ide onkraj njega. Naime, ako Božja riječ ne dira životne strune mojega postojanja, mojih odnosa, mojih opredjeljenja i izbora, čitanje ostaje prazno, makar ga blagoslovio i tumačio službenik Crkve, redovnik ili redovnica. Ponavljam, treba voditi računa o dva pola: Božja riječ i ljudska riječ. Riječ Biblije potpuno je Božja i potpuno ljudska.
Bonhoeffer je govorio da otajstvo nije najudaljenija, nego upravo najbliža zvijezda: što nam je neka osoba bliža, to nam više (p)ostaje otajstvo. Božja je riječ iznad nas upravo zato što nam je bliska, što nas prati. Onaj tko svojim tvrdnjama definira i iscrpljuje bogatstvo Svetoga pisma arogantan je i ne zna što govori. Kao što je običaj u rabinskim školama, tako bismo i mi – na završetku svakoga tumačenja Božje riječi – morali naučiti reći: »I još toga ima…« Jedno od temeljnih pravila rabinskih tumačenja jest ovo: uvijek je moguće drugačije tumačenje. To ne znači da su sva tumačenja moguća.
Postoje proizvoljna tumačenja, kao što su, primjerice, određene interpretacije Otkrivenja, koje su često proturječne, avanturističke, korisne sustavu, ali ih pobijaju događaji. Ipak, komentirajući Pismo, tumač mora biti svjestan vlastite nedostatnosti te da je uvijek moguće ići dalje i doći do drugačijih tumačenja.
Svaki je prijevod donekle izdaja (na talijanskom je očita igra riječi: traduzione – tradimento) te bi se svako djelo trebalo čitati u izvornom jeziku. To očito nije moguće. Vrlo mali broj kršćana poznaje biblijske jezike, hebrejski i grčki. Ipak, liturgijski bi se prijevod trebao zasnivati na izvornom jeziku, a ne na drugim prijevodima, čak ni na onima koji uživaju velik ugled, poput Septuaginte, prijevoda sedamdeset dvojice prevoditelja Staroga zavjeta na grčki, ili Vulgate, prijevoda Svetoga pisma na latinski koji je napravio sv. Jeronim. Prevoditelj bi uvijek trebao imati u vidu dva pola o kojima smo već govorili: izvorno stanje i okružja u kojima su biblijske knjige napisane te stanje današnjega čitatelja, s njegovim govorom i njegovim pitanjima. Ozbiljan prijevod poštuje oba pola.
Opasnost »ideološkoga« čitanja Biblije uvijek je prisutna. U različitim kontekstima političkoga i ideološkoga imperijalizma, ali i u okružjima »kamuflirane demokracije«, Biblija je upotrebljavana kako bi se nametnula jedina misao koja je u »suživotu« s povijesnim trenutkom. Pomislimo samo na interpretacije apokaliptičkih tekstova, posebno Ivanova Otkrivenja. Različite fundamentalističke sekte i manipulatori svake vrste uvijek su tražili čitanje koje je išlo u prilog njihovim osobnim i/ili nacionalnim ciljevima. Stoga su za hod pojedinaca i zajednica u vjeri potrebni pošten znanstveni i duhovni pristup te solidna formacija.
