Dr. Dean Slavić (Rijeka, 1961.), izvanredni profesor na Odsjeku za kroatistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u posljednjih petnaestak godina profilirao se kao dobar poznavatelj međuodnosa Biblije i književnosti. Autor je nekoliko knjiga koje tematiziraju biblijske i kršćanske elemente u književnosti: »Simboli i proroci: interpretacije biblijskoga interteksta« (2011.), »Sveta knjiga i dva pjesnika: komparativna raščlamba božanskoga, ljudskoga, animalnoga, biljnoga i mineralnoga svijeta u pjesništvu T. S. Eliota i Nikole Šopa« (2011.). Nedavno je objavljena njegova knjiga »Biblija kao književnost«, koja na više od 700 stranica analizira književne žanrove unutar Biblije, kao i književne žanrove i ostale elemente koji su zajednički Bibliji i drugim velikim umjetninama riječi.
»Knjiga govori o Bibliji, posebno ističući njezine književne vrijednosti«, kaže dr. Slavić. »Teolog će promatrati Bibliju kao izvor vjere, filozof će ju promatrati sa stajališta etike ili možda ontologije, dok ću ja, sa svoje strane, istaknuti da Biblija nije samo pametna i vjerna, nego i lijepa žena. Knjiga, dakle, govori po čemu je Biblija i književnost.« Ukratko objašnjavajući od kojih se cjelina knjiga sastoji, ističe da prvi dio govori općenito o tome koji se sve književni elementi nalaze u Bibliji, govori o žanrovima, stilskim figurama koje imaju glasovne vrijednosti i onima koje ih nemaju te o intertekstu babilonske, egipatske i drugih starijih književnosti u Bibliji. Drugi dio slijedi Bibliju i govori o tekstovima koji su u njoj najvažniji i koji su književno vrijedni, od Postanka pa do Otkrivenja. Na kraju se još nalazi neka vrsta sažetka, kao i rasprava o simbolu puta u Bibliji, te još ponešto o važnim izdanjima i prijevodima Biblije.
Na opasku o tome da je Eliot, američko-engleski pjesnik, kojim se bavio u više knjiga i članaka, svojedobno napisao da je sve neskloniji tomu da se Biblija proučava isključivo kao književnost budući da je ona puno više od toga, Slavić odgovara: »Znam za taj njegov esej. Eliot je i sam držao predavanje o Bibliji na Harvardu, mislim da je to bilo 1932. godine. No nisam siguran da je Eliot i u tome imao pravo. Jer kad kažemo da je Biblija vrijedna i kao književnost, time joj ništa ne oduzimamo. Samo joj dodajemo još jednu vrijednost. Biblija ima dimenziju izvora vjere, filozofsku i etičku dimenziju, ali ništa joj se ne oduzima od vrijednosti ako se kaže da je usto i lijepo pisan tekst. Biblija kao književnost ne želi reći da je Biblija samo književnost i ništa drugo. A osobito mislim da griješe oni koji kažu da je književnost fikcija, pa bi se onda i Biblija, ako je proučavamo kao književnost, trebala promatrati kao fikcija. To je pogrješno; svi poznavatelji književnosti znaju da ona isto tako izriče istinu, ali na razini koja je iznad običnih činjenica. Nikada se životinje na nekoj farmi nisu pobunile niti su svinje hodale na dvije noge, ali Orwellova ‘Životinjska farma’ puno i zapravo vrlo istinito govori o komunizmu. Nije se dogodilo da je neki dječak prestao rasti kada se pojavio nacizam, ali Grassov ‘Limeni bubanj’ puno govori o nacizmu i tom vremenu. Biblija također govori istinu, a možda i najbolje kad se pojačano služi prenesenim značenjem, ili duhovnim smislom. Kada Krist za sebe kaže: ‘Ja sam svjetlo svijeta’, sigurno ne misli na problematiku ulične rasvjete u Jeruzalemu… Misli kako su njegova djela i riječi ljudima put spasa.«
»Ovakvu sam knjigu inače mislio pisati tek u mirovini, u potpunom miru u kojem bih se okružio stotinama knjiga ili se zatvorio u neku knjižnicu«, kaže taj kroatist koji na Filozofskom fakultetu već godinama drži kolegij »Biblija kao književnost u nastavi«, zahvaljujući kojemu je ta knjiga i nastala. »Ali sam shvatio da je mojim studentima bio potreban tekst iz kojega će učiti. Jedino drugo rješenje bilo je da ih pošaljem na KBF u knjižnicu, no tamo vjerojatno nema onoliko primjeraka knjiga koje nam trebaju za tolik broj studenata.« Niz glasovitih hrvatskih bibličara i drugih stručnjaka uvelike mu je pomogao u pisanju te knjige. »Bibličari su me jako lijepo primili. Prvi je knjigu čitao Ivan Dugandžić, nekadašnji profesor na KBF-u, koji je sada u mirovini. On je čitao prvu inačicu koja je sadržavala 60 ili 70 posto današnjega teksta. Uputio me na neke svoje knjige, a skrenuo mi je pozornost i na nešto njemačke literature. Drugi koji je čitao knjigu bio je Adalbert Rebić. On je upozorio na mnoge hrvatske bibličare koji se bave egzegezom, arheologijom i nekim posebnim dijelovima Biblije, a njihovi su mi tekstovi bili od velike pomoći. Treći je profesor Mato Zovkić iz Sarajeva, koji je knjigu pročitao u obliku vrlo sličnom sadašnjemu i naučio me puno toga, a morao bih spomenuti još i grecista Davora Dugca i hebreisticu Brunu Velčić, koji su mi pomogli u transliteracijama grčkoga i hebrejskoga jezika. Pomogli su mi, naravno, i studenti, koji su našli mnoge stvari koje bi trebalo mijenjati, dopunjavati ili skratiti.«
U opisu knjige, predstavljene na ovogodišnjem »Interliberu«, stoji i da autor tumači biblijsku intertekstualnost i na razini »čitanja« starijih sumerskih i egipatskih tekstova u samoj Bibliji: »Biblija je pisana kao i sve druge knjige – rabi prijašnji materijal i bitno ga mijenja. To se najbolje vidi u izvješću o Postanku, gdje je biblijski pisac vrlo vjerojatno posegnuo za babilonskim mitom o bogu Marduku i zmajici Tiamat, koju je Marduk raspolovio i od nje napravio nebo i zemlju. No kada se čita biblijski tekst, u njemu se može vidjeti puno promjena: prije svega, politeizam se zamjenjuje monoteizmom; i drugo, starija je mezopotamska pripovijest svakako zanimljiva i živopisna, ali je i naivna. U Knjizi Postanka nalazi se ozbiljan filozofsko-teološki i ujedno književni tekst, koji na prenesen način iznosi svoje istine. Sada je riječ o samo jednom Bogu, koji stvara po razumnu sustavu, koji čovjek može i spoznavati. Biblijske pripovijesti rabe prijašnji materijal, ali ga kroje na svoj način.« Slično je i s utjecajem Biblije na književnost Zapada, sve do naših dana, gdje se i u slučaju pisaca koji su prema kršćanstvu indiferentni ili su mu, štoviše, i izravno suprotstavljeni mogu pronaći tragovi Svetoga pisma: »Jose Saramago, portugalski nobelovac, piše kao da je uzeo katolički Katekizam pa nastojao sve prikazivati suprotno. Ali to njegovo suprotno ne može se razumjeti ako se ne poznaje Katekizam i Biblija.«
Dr. Slavić se prije pola godine s nekoliko nastupa javno usprotivio prijedlogu kurikula za nastavu hrvatskoga jezika i književnosti. Među ostalim problematičnim točkama naglasio je da je Biblija temeljni tekst za civilizaciju i za hrvatsku kulturu te da nešto iz nje mora ući u program. »Naravno da to ne znači da će se nekomu nametati ono što je čisto vjerski sadržaj. Knjiga o Jobu može se tumačiti na mnoge načine, i bila bi šteta da nešto od toga ne uđe u novi program. Pa i sadržaj iz Novoga zavjeta – Hvalospjev ljubavi je, jednostavno, lijepa i dobro napisana pjesma. Ne vidim zašto bi se itko osjetio uvrijeđenim ako taj tekst uđe u kurikul. Tim prije što ga učitelji zaista mogu tumačiti onako kako oni misle da je dobro, s time da moraju uvažiti i sve interpretacije, pa onda i one koje nude teolozi.«
Komentirajući zastupljenost mnogih živućih autora u popisu lektire i čitankama, Slavić zaključuje: »Ako pisce ne ćemo uvoditi po ideološkom ključu, ne smijemo ih ni isključivati po ideološkom ključu: mislim da je bilo pogrješno što od pjesnika, poput onih koji su počeli objavljivati 1970-ih, nema Štambuka, Tolja ili Jurice. Iako je izbor bio širok, nije bilo ni Sanka Rabara, ni Borisa Domagoja Biletića, ni pripovjedača Velnića. Uostalom, nije ušao ni Cesarec, što je pravi kuriozum. U kurikul trebaju ući pisci različitih svjetonazora. No mislim da bi općenito bilo najbolje da u takve uputnike ili kurikule uđe što manje živih književnika. Oni će imati vremena i mogućnosti napredovati, treba ih poticati nagradama i na druge načine, a u kurikul neka uđu oni koji u tijelu više nisu s nama. On bi prije svega trebao biti ‘društvo mrtvih pjesnika’.«
