Jedan od poznatijih pojedinačnih zavjeta jest savez s Noom poslije potopa, zatim savez s Abrahamom o njegovu potomstvu, kao i savez s Davidom čija će kraljevska loza trajati zauvijek. Jakov se zavjetovao da će prihvatiti Jahvu za svojega Boga ako se sigurno vrati kući, Jona se zavjetovao prinijeti žrtvu što ga je Bog spasio iz utrobe velike ribe.
Tragičan primjer zavjeta imamo u biblijskoj knjizi o Sucima gdje je ratnik Jiftah, u zamjenu za pobjedu nad neprijateljima, obećao žrtvovati onoga tko ga dočeka na povratku kući. Očekivao je da će to biti neka životinja, a prva mu je ususret došla njegova kći. Zavjetovao je nešto što nije smio!
Zavjet možemo shvatiti kao svečano obećanje koje se ne može jednostrano povući. To je posebna vrsta molitve koja zahvaća raznovrsne stvari, ovisno o nakani i namjeri onoga tko želi započeti zavjet. Vjernici mogu iz osobne pobožnosti obećati Bogu učiniti neko dobro djelo, moliti određenu molitvu, dati milostinju ili obaviti hodočašće ako ih on usliši tako da ih zaštiti od opasnosti, ozdravi od bolesti, podari im uspjeh ili neku drugu milost.
Prije nego što se to započne, makar se radilo o privatnom zavjetu, preporučljivo je savjetovati se sa svećenikom u ispovijedi, kako bi se točno vidjelo što sve ulazi u zavjet i koji je zavjet ispravan. Zbog obveza koje iz njega proizlaze, Crkva ima i točne propise o tome kada je zavjet valjan, a kada ništavan. On može biti javni ili privatni, jednostavni ili svečani, privremeni ili vječni.
Propovjednik u Svetom pismu ovako govori o ovoj vrsti pobožnosti: »Kad zavjetuješ štogod Bogu, odmah to izvrši, jer njemu nisu mili bezumnici. Zato ispuni svaki svoj zavjet. Bolje je ne zavjetovati nego zavjetovati a ne izvršiti zavjeta.«
Otprilike tisuću godina prije Krista živjela je jedna žena Ana koja je bila u braku, ali nije imala djece. Sa svojim mužem svake je godine hodočastila u Šilo, gdje su prinosili žrtve zahvalnice Bogu. Ona je to činila s tugom u srcu. Muž ju je tješio, ali su joj se drugi rugali i ponižavali ju jer je bila nerotkinja. Sva ojađena, navečer kada su njezini otišli leći, ona je sama otišla u hram i, ne mogavši zaustaviti svoje suze, počela se moliti.
Molila je Boga da joj podari sina i zavjetovala se da će ga posvetiti Gospodinu. Svećenik Eli, koji je bio kod vrata hrama, promatrao ju je dugo vremena, ali jer je molila u sebi, njemu se činilo da je pijana. Ukorio ju je što takva dolazi u hram, no tada se ona i njemu povjerila da je, zapravo, Bogu prinosila zavjet kako bi joj podario sina. Svećenik je ovdje imao važnu ulogu. On ju je blagoslovio i potvrdio njezin zavjet. Poslije godinu dana, ona je zaista dobila dijete Samuela i kada ga je othranila, vratila se k svećeniku da izvrši svoj dio obećanja te je svojega sina ostavila u svetištu da služi Bogu.
Ovu dirljivu priču o Aninu zavjetu sastavio je sam njezin sin u Prvoj knjizi o Samuelu i tako svima koji čitaju Bibliju ostavio svjedočanstvo majčinskoga i vjerničkoga zavjeta. Kada je nama do nečega jako stalo, možemo i mi pristupiti Bogu s molitvom zavjeta, ali trebamo biti oprezni i učiniti to s vjerničkom odgovornošću i poštujući uvijek Božju volju.
A. Katanec
