Dok su ga zazivali i razgovarali s njim, osnaživali su se u vjeri i tražili da im iskaže milosrđe. Tako su njihove riječi postale molitvom.
Svaki susret s Isusom jedna je vrsta molitve o kojoj nam svjedoče toliki kojima je pomogao.
Slijepi prosjak Bartimej, kad je čuo da prolazi pokraj njega, počeo je vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Slično je vapila i jedna strankinja koja je imala bolesnu kćer: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov!« Isto tako i jedan čovjek kojemu je sin bio opsjednut: »Gospodine, smiluj se sinu mojemu!« Možemo spomenuti i deset gubavaca koji su mu došli ususret pred jednim selom i zamolili ga: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!«
Zanimljivo je primijetiti da su oni, premda su imali različite nakane, izgovarali iste riječi: smiluj nam se. I nikad nisu ostali neuslišani. To nas ohrabruje da i mi rabimo iste riječi u našim potrebama. U tim riječima priznajemo svoju nemoć i potrebu za Bogom koja se najviše očituje u našim osobnim grijesima. Grijesi su loše stvari koje nas razdvajaju od Boga i bližnjih, a jedino Božja milost može nam dati oproštenje i vratiti mir.
Kad čovjek sagriješi, počne se plašiti Boga, čak i skrivati od njega kao što su to učinili Adam i Eva, a zapravo bi ga baš tada trebali tražiti svim svojim snagama. Kad je Isus prvi put sreo Šimuna Petra, ovaj se preplašio i kleknuo govoreći: »Idi od mene! Grješan sam čovjek, Gospodine!« Isus mu je odgovorio da se ne treba bojati i upravo njemu povjerio je da bude predvoditelj apostola. Kad ga je poslije zatajio, Isus ga je spremno opet primio i učvrstio u njegovu poslanju.
Isus Krist nježno je pristupio ženi Samarijanki koja je imala grješan život, smilovao se i spasio ženu uhvaćenu u preljubu, iskazao je ljubav Mariji Magdaleni, družio se s carinicima i grješnicima, sprijateljio se s nepoštenim Zakejom i potaknuo ga na obraćenje, opraštao je grijehe ljudima koji sami zbog bolesti nisu imali snage tražiti oproštenje.
Njegovo oproštenje možda je najsnažnije odjeknulo na križu gdje ga je ganula molitva razbojnika: »Gospodine, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo.« Sve nam to svjedoči koliko je Isus Krist ljubio ljude i želio ih izmiriti s Bogom. On se na križu molio nebeskomu Ocu za one koji su ga razapeli: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« Ne ćemo pogriješiti ako kažemo da je oproštenje i Božji mir njegov najveći dar ljudima.
Biblija nam donosi najkraću i najdirektniju molitvu grješnika za Božjim smilovanjem u jednoj prispodobi. Isus je opisao dva čovjeka koja su došla u hram pomoliti se. Jedan je bio farizej, a drugi carinik. Farizej se pred Bogom hvalio svojim dobrim djelima i istovremeno ponižavao one koji su grješniji od njega. S prijezirom u srcu gledao je i na carinika koji je stajao podalje, raskajan, pognute glave i udarao se u prsa zbog loših stvari koje je učinio. Taj carinik osjećao je veliku bol i tugu zbog grijeha i zato je ponizno molio. Bog je milostivo pogledao na njega unatoč njegovim grijesima, a odbacio molitvu farizeja koji se smatrao pravednim.
Gospodine, smiluj nam se! Zaziv je to koji i mi vjernici često ponavljamo. On se čuje u pokajničkom činu svete mise i kao neposredna priprava za svetu pričest kada ponavljamo: »Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!« Neka nam molitva raskajanoga carinika bude svakodnevni poticaj za ispit savjesti i put prema Božjemu milosrđu koje nas oslobađa od grijeha i svih zala kako bismo živjeli u miru, slobodi i radosti.
(A. Katanec)
