»Nešto od razuma posjeduju samo životinje koje se susreću sa silno raznovrsnim potrebama i opasnostima«, zaključak je Vremenskoga putnika u prvijencu »Vremenski stroj« kojim je njegov autor, engleski pisac Herbert George Wells, iznenadio publiku. Zaokupljen ljudskom prirodom, nepravdom klasne podjele društva i utopijskim uzletima, napisao je zanimljiv roman u kojem je – iščita li se pažljivo – istaknuo važne istine, ali i proturječio sebi samomu.
Potekavši iz obitelji niže klase, daroviti Wells uspio je završiti studij biologije. Utopijska djela Platona i Morea stopila su se s njegovim velikim interesom za prirodne znanosti, što je rezultiralo sjajnim znanstveno-fantastičnim i društvenim romanima. Za razliku od tadašnjih književnika eseteticista koji su, puni spleena, smatrali da je umjetnost sama sebi svrhom, i od modernista koji su težili inovaciji izraza i poniranju u ljudsku psihu, Wells je pripadao »suvremenicima« koji su jednostavnim stilom pisali priče kojima su nastojali raščlaniti društvo te ga kritikom preobraziti. Bez sumnje Wells je u svojim romanima predvidio izum zrakoplova, tenkova, nuklearnoga oružja i televizije, putovanja svemirom, seksualnu revoluciju i današnju Wikipediju. Međutim, koliko je bio u pravu glede kretanja povijesti, ostaje otvoreno pitanje.
Po uvjerenju darvinist, ateist, socijalist i pobornik eugenike, Wells je pripadao misliocima poput Oswalda Spenglera koji su uvjereni da civilizacije – baš kao i vrste, rase i planeti – imaju svoj prirodni ciklus rađanja, razvoja, dosezanja vrhunca, dekadencije i neizbježne propasti. (S druge strane, britanski povjesničar Arnold Toynbee smatrao je da se civilizacije mogu obnavljati.) Kao predsjednik PEN kluba Wells je 1933. predsjedao međunarodnomu kongresu penovaca u Dubrovniku, gdje je zagovarao osudu nacista koji su spaljivali knjige – ali i svjetsku državu, baš kao što je simpatizirao SSSR, što ga opet nije spriječilo da napiše djelo »Ljudska prava« (1940.) i zagovara Ligu naroda. Takva velika dinamika obilježje je i njegove priče o vremenskom stroju. Ona pripovijeda kako je, shvativši da je četvrta dimenzija stvarnosti vrijeme, britanski devetnaestostoljetni znanstvenik izgradio vremenski stroj i njime otputovao u godinu 802 701. Ondje zatječe svijet koji djeluje poput utopije Edenskoga vrta; lijepi i graciozni ljudi, visoki tek četiri stope (122 cm) provode vrijeme gosteći se voćem, a rad, bolest i oskudica nepoznati su im. Ubrzo uviđa da taj svijet ima i mračnu stranu.
Utopija vrta ili suton čovječanstva
Eloi, ljudska rasa koju Putnik zatječe u dalekoj budućnosti, tjelesno su krhki, miroljubivi i vedri; hrane se isključivo biljem jer većih životinja nema (tek vrabaca!). Vremenskoga putnika dočekuju radosno, no brzo gube zanimanje za nj jer njihovi su umovi na razini petogodišnjega djeteta, nepismeni su i ne poznaju nikakvu znanost ni stvaralaštvo, jezik im je jednostavan, a dane provode u igri. Budući da je očekivao »da će ljudi iz osamsto dvije tisuće i neke biti od nas nevjerojatno napredniji znanjem, umjetničkim sposobnostima, svime«, protagonist razočarano pomisli kako je zapravo došao u suton čovječanstva. Zanimljivo je što, osim bujnoga raslinja, krajolik popunjavaju goleme monumentalne zgrade i spomenici nalik na antičke, dotrajale i ruševne, neke već napuštene. »Kititi se cvijećem, plesati, pjevati na suncu: eto što je ostalo od umjetničkog duha, samo to i ništa više.« Putnik ubrzo zaključuje kako su Eloi pasivni i tupi jer nemaju nikakvih izazova. Zanimljivo, svi su obučeni u istovrsnu svilastu tkaninu i nose sandale, a nigdje nema tvornica ni dućana, baš kao što među njima nema bolesnih ni starijih. Na svoj užas, Putnik opaža kako je njegov vremenski stroj nestao s tratine pokraj goleme sfinge kamo je doputovao.
Podzemni svijet strojeva i blijedih bića
Pažljivim promatranjem Putnik uviđa da je metalno postolje velike sfinge pokraj koje se stroj bio našao šuplje te kako se diljem zemlje proteže sustav dubokih »bunara« i tornjeva koji su zapravo podzemni ventilacijski sustav, a prema tragovima zaključuje da je netko onamo morao odnijeti njegov stroj.
Eloi pokazuju veliku odbojnost prema podzemlju, baš kao što se boje i mraka. Putnik slučajno otkriva zašto: u tami podzemnoga svijeta obitavaju trogloditi Morloci, druga rasa u koju se razvilo nekadašnje čovječanstvo. Nalik na čovjekolike majmune, blijedi i sjajnih očiju prilagođeni tami, oni ne podnose svjetlo pa noću otimaju Eloije kojima se hrane. Oni, međutim, posjeduju strojeve, a Eloi im se nisu kadri suprotstaviti. Shvativši kako je dospio u distopiju, Vremenski putnik spašava djevojku Weenu od utapanja – koju nitko od Eloija nije ni pokušao spasiti! – a ona ga otada slijedi kao vjerna družica. Sišavši u podzemlje u potrazi za svojim strojem, Putnik doznaje groznu istinu o suživotu vrsta te zaključuje da su obje vrste posthumana bića odnosno bića koja su se vratila na predljudsko, puko životinjsko; Gornjaci su potomci više klase čija je ljudskost atrofirala od udobnosti i bezbrižnosti, a Doljnjaci potomci radničke klase koja opskrbljuje bogate svim dobrima te, nakon što ponestane druge hrane, pribjegava kanibalizmu. »Iz mraka su se digli silni obrisi, nalik na velike strojeve, i bacili crne sjene, u kojima su se mračni, utvarni Morloci zaklanjali od sjaja. Prostorija je, usput rečeno, bila zaparna i opresivna, a u zraku je visio slabašni medicinski smrad svježe prolivene krvi«, opis je podzemnoga svijeta. Kako bi pokušao spasiti Weenu i vratiti svoj vremenski stroj, Putnik će morati iskušati svu svoju domišljatost, snagu, znanje i agresivnost…
Darvinizam testiran maštom
Ideja romana »Vremenski stoj« u skladu je s Wellsovim darvinističkim pogledom prema kojem je čovjek životinja koja se od ostalih životinja razlikuje jedino stupnjem razvoja. Implicitno je poručio da podjela društva na bogate i besposlene te radnike u oskudici vodi u posthumanizam te kako obje krajnosti čovjeku oduzimaju bit ljudskosti: slobodu, inicijativu, borbenost, um, kreativnost, solidarnost. »Tužno mi je bilo i misliti o tome kako je kratak bio san o ljudskom razumu. Jer je taj um počinio samoubojstvo. On je uporno krenuo prema udobnosti i lagodnosti, prema uravnoteženom društvu kojemu su lozinka bile riječi stalnost i sigurnost… U jednom trenutku i život i imutak dosegli su gotovo apsolutnu sigurnost. Bogatom su bili osigurani udobnost i bogatstvo, manualcu život i posao. (…) Pritom smo, međutim, previdjeli jedan prirodni zakon, a to je da je svestranost uma kompenzacija za promjenu, opasnost i nevolju. (…) Gdje nema ni promjene ni potrebe za njom, nema ni razuma«, razmišlja Wellsov Putnik. Moguće je, međutim, autoru uputiti kritiku. Ako je temeljni poticaj živim bićima opstanak i borba za samoodržanje te održanje vrste, ne bi li bilo logično da u Eloijima ojačaju sposobnosti suprotstavljanja predatoru, kao i težnja za međusobnim spašavanjem?
Dinamika spolova, strast i obitelj postaju suvišni
Putnik primjećuje da je među Eloijima nestalo tipične dinamike spolova, da su »svi odjeveni u kostim istoga kroja, da su svi istog, ćosavog lica, te da su im udovi svima nekako djevojački zaobljeni«. Objašnjava tu pojavu dugotrajnim nedostatkom ugroze potomstva, povlačeći paralelu sa svijetom svojega vremena. »Nedaće i sloboda: uvjeti pod kojima aktivni, jaki i lukavi opstaju, a slabiji propadaju; uvjeti koji daju prednost vjernom savezu sposobnih ljudi, suzdržljivosti, strpljivosti i odlučnosti. A institucija obitelji, i sve emocije koje iz njih izviru, divlja ljubomora, nježnost prema potomstvu, roditeljska samozatajnost, sve to nalazi svoje opravdanje i potporu u neposrednim opasnostima koje prijete potomstvu. Ali danas, gdje su te neposredne opasnosti? Pojavljuje se neraspoloženje, i ono će rasti, prema bračnoj ljubomori, prema strasnom materinstvu, protiv svih strasti; sve je to postalo nepotrebno, sve nam je to danas neugodno, sve su to oblici divljaštva, neskladnosti u profinjenom i udobnom životu.« I tu se može postaviti pitanje nisu li spolna permisivnost koju je Wells zagovarao i prakticirao, kao i eugenika koja je zapravo program uzgoja zdravih i podobnih, prema kojima veze između supružnika, roditelja i djece slabe te se kidaju, stvarnosni korelat distopije »sutona čovječanstva« opisane u »Vremenskom stroju«? I nije li umjetna uspostava jednakosti i uniformnosti – kakvu zagovara socijalizam – dugoročno umrtvljenje ljudske individualnosti, inicijative i kreativnosti?
Stvarnost je uvijek radikalnija od fikcije
