Kristovo uskrsnuće i obećanje našega uskrsnuća baca posve nov pogled na nedokučivi fenomen koji zovemo životom. Što je ljudski život u svjetlu uskrsnuća i što to znači da je evanđelje uskrsnuloga svjetlo u životu, pitanja su oko kojih se »vrtio« uskrsni razgovor s čovjekom kojemu je život u središtu zanimanja, bioetičarom dr. Damirom Šehićem.
Kad bismo odgovorili na pitanje što je život, zacijelo bismo dali odgovor na najteže pitanje s kojim se čovjek susreće. Tajnu života u konačnici poznaje samo Bog, tvorac života. Ne ćemo si utvarati da možemo na nj dati odgovor, ali možemo se osvrnuti na neke elemente toga pitanja, prije svega dotaknuvši mjesto gdje se dotiču naše ljudsko životno iskustvo i naša vjera, koja je presudno određena Kristovim uskrsnućem.
Promatrajući, dakle, život u svjetlu Kristova uskrsnuća, odnosno najveće svetkovine koju slavimo, mi se kršćani uvijek nanovo suočavamo s pitanjem o daru života koji smo primili od Boga. I prije svega smo pozvani na zahvalnost. Život ima svoju biološku razinu, svoju sociološku razinu – upućeni smo kao bića jedni na druge – no život nas također suočava s pitanjem o dubljoj, transcendentalnoj razini, namećući nam tipično ljudsko pitanje o smislu, o uzroku i svrsi: Zašto smo tu i radi čega smo tu? Tu nam uskrsnuće Isusa Krista kao vrhunac njegova poslanja nudi presudan odgovor. Kristovo nam uskrsnuće, naime, svjedoči da je naš život u trajnoj relaciji s Božjom vječnošću te da on ima svoj i kvantitativni i kvalitativni produžetak u vječnosti s Bogom. Već samo ljudsko iskustvo govori o određenoj čovjekovoj nedovršenosti, neispunjenosti, ograničenosti sebičnošću i smrću. Vjera nas uči da je to plod ljudske neposlušnosti Bogu, plod grijeha, ali nas također uči i da je Jedan za sve umro, da je uskrsnuo i tako nas otkupio, vratio u izvorno zajedništvo s Bogom, koje će se u potpunosti manifestirati u vječnosti kad nestanu sve one sjene koje prate život.
No tekstovi Svetoga pisma, a onda i sva kršćanska tradicija, ne govore o toj Božjoj vječnosti kao nečem što bismo trebali ili smjeli utopistički iščekivati, nego smo je pozvani anticipirati, unaprijed živjeti ovdje i sada. Upravo na to mislimo kad kažemo da nasljedujući Kristovo evanđelje već sada, ovdje na zemlji, ostvarujemo Božje kraljevstvo.
Kršćanstvo kao put prema Bogu nije neki koncept za koji bismo, da bismo ga usvojili, morali napinjati svoje moždane vijuge kako bismo ga shvatili. Jasno, kršćanstvo iziskuje vjeru, a vjera je dar. Jedino u vjeri možemo potpuno shvatiti i primiti Božju ponudu.
No Krist i kršćanstvo nisu protivni čovjeku ili bilo kojoj njegovoj dimenziji: razumu, tjelesnosti, emotivnosti, kreativnosti, oblikovanju povijesti i kulture… Štoviše, Kristovo uskrsnuće odgovara čežnjama da se dopuni ono što nedostaje našoj ljudskosti. Nosimo u sebi duboko iskustvo grijeha, slabosti, prolaznosti, smrtnosti; pojava koje ne možemo samo tako prihvatiti, ali ih ne možemo ni prevladati. Uskrsnuće nam nudi rješenje: ono je pobijedilo smrt, ono je pobijedilo vrijeme, ono je pobijedilo prostor, tugu, žalost i zaudaranje groba, ono je obnovilo ljubav i žar. S uskrsnućem nismo manje ljudi, nego više ljudi. No u vjeri – opet u vjeri – znamo da uskrsnuće nije naše ljudsko djelo, nego upravo kao što kaže vazmeni psalam: »Gospodnje je to djelo, kakvo čudo u našim očima!«
I na to je pitanje teško dati sveobuhvatan odgovor. No tekst je svakako paradigmatski, i to na više razina. Prvo, učenici su u krizi jer se rasplinulo ono što su do jučer bili navikli činiti i što im je ulijevalo sigurnost: Isus je ubijen i treba pronaći nove obrasce kako vratiti kontrolu nad životom. To je duboko ljudski. Iz teksta se može zaključiti da se upravo radi toga žele maknuti iz Jeruzalema. Oni zapravo bježe. No uskrsnuli Isus ima druge planove.
Sada dolazi drugi, veoma utješan dio. Isus ne čini ništa spektakularno, nego jednostavno hoda s njima i strpljivo im govori. Time govori o Bogu koji nije prije svega analitičar koji »secira« naše postupke, naša ponašanja, našu vjeru, nego s nama putuje, s Crkvom i čovječanstvom, s nama nosi naše sumnje, nesigurnosti, vrludanja, padove. Ako smo u krizi, ako nam sumnje obuzimaju srce, nismo sami: s nama je čudesni Pratitelj, koji nas strpljivo izvodi na pravi put. Posebno je za nas danas znakovito da se Isus očitovao dvojici učenika upravo u euharistiji, gdje ga i mi danas iz dana u dan možemo prepoznavati i susretati.
I treće: obično se govori o putu učenika iz Jeruzalema u Emaus. No gotovo mi se čini važnijim onaj drugi dio puta, iz Emausa u Jeruzalem, koji je ispunjen žarom srca, obnovljenom nadom, naviještanjem. Propovijedanje, kao što vidimo, dolazi posljednje. Prije toga nam samima mora gorjeti srce. Jer ako propovijedamo, a ne gori nam srce, to je kao kad bismo htjeli nekoga nahraniti, a i sami smo gladni.
Valja napomenuti da je Europa vrlo široka i vrlo raznolika stvarnost i da stanje duha nije posvuda isto. Ipak, činjenica jest da se Europa sve više zatvara temeljnomu daru, daru života. A kad se pojedinci i zajednice zatvore životu, prije ili kasnije nastupit će »kultura smrti«. U tom se smislu slažem s tvrdnjom o umoru i sterilnosti. Kako je do toga došlo? Povijest europske misli i napredak znanosti i tehnike doveli su, nakon sloma kolektivističkih totalitarizama, do toga da je u središte došao pojedinac, individualni subjekt. U tom se smislu sve više i više tumače ljudska prava. Francuska je nedavno proglasila pobačaj ustavnim pravom. Zašto? Radi samoostvarenja pojedinca, u ovom slučaju žena. No u korijenu je tako shvaćenoga prava laž o čovjeku. Istina o čovjeku slijedi zapravo uskrsnu logiku: ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, umorno i sterilno; tek ako umre, donosi obilat rod… No duhovna gibanja u Europi donijela su, općenito gledano, odmak od kršćanstva, od potrebe za Bogom, a time i od logike pšeničnoga zrna. Nastavi li ovako, dekadencija Zapada i Europe prije će ili kasnije dodirnuti svoje dno. Tada će Europa ili u »staroj« kršćanskoj poruci snažnije otkriti njezinu trajnu novinu ili Europe kakvu poznajemo i kojoj se cijeli svijet divi kao kolijevci humanizma više ne će biti. Dio odgovornosti snosimo i mi kad nedovoljno svjedočimo svoju vjeru i vrjednote koje iz nje proizlaze te kad se mirimo s kulturom smrti. Borba protiv te kulture smrti ne podrazumijeva dizanje kontrarevolucije, nego upravo autentično svjedočenje, izjašnjavanje i zdravu samosvijest koja nije politički obojena.
Tomu u prilog ide i činjenica u kojoj smo si dugo utvarali kako »loši« zakoni, npr. o pobačaju, dolaze iz nekih drugih totalitarističkih vremena, a slučaj u Hrvatskoj pokazuje suprotno, liberalni zakon koji regulira pitanje pobačaja već sad duže egzistira u demokršćanskom ambijentu te se s pravom pitamo što se uopće promijenilo u pogledu na život.
Dio smo vremena u kojem živimo, za koje se uvriježio naziv postmodernoga doba, a resi ga fluidnost, nedostatak svake trajne sigurnosti i konačne istine. No mi u kršćanstvu nemamo takav pristup, nego jasno razlikujemo dobro od zla: prihvaćamo čovjeka, a odbacujemo zlo. Ta je paradigma jasno vidljiva u čitavu Kristovu nauku koji za nas – upravo po uskrsnuću kao Božjoj potvrdi Isusa iz Nazareta kao Mesije, Sina Božjega i univerzalnoga Spasitelja – nije puka ljudska mudrost koju po volji možemo modificirati, nego univerzalna poruka ljudima svih vremena, kultura i rasa. I tu se događa trajna napetost, neka vrsta permanentnoga sukoba između s jedne strane prevladavajuće kulture koja je usredotočena na čovjeka, shvaćenoga imanentistički, koji ostvaruje svoje vizije o samoostvarenju, i s druge strane našega viđenja u kojem se ovaj život već prožima s božanskim.
Tako Crkva neke od suvremenih vizija može pozdraviti i poduprijeti – daleko od toga da je u današnjem svijetu za nas vjernike sve negativno – a neke mora raskrinkavati jer se protive evanđelju i zdravoj antropologiji. U tom smislu evanđelje ne trpi ograničenja jer bi ograničavanje evanđelja značilo ograničavanje čovjekova pristupa Bogu. No budući da smo i mi kršćani dio svijeta, u opasnosti smo prilagođavati evanđelje, »fleksibilizirati« ga ili čak »liberalizirati« u skladu bilo s osobnim potrebama bilo s duhom vremena. Evanđelje se, međutim, ne može utilitaristički svoditi na ispunjavanje zahtjeva jednoga povijesnoga trenutka. Ono je govor Uskrsnuloga iz vječnosti, pogled na čovjeka koji nikada nije bio niti će biti posve po ljudskoj mjeri. Tko može ili je ikada mogao ljudskom logikom dokraja dokučiti, primjerice, načelo besplatnosti? Tek u svjetlu objave Boga koji nam je iz čiste ljubavi sve darovao, uključujući i sam život, u svjetlu Krista koji je za nas umro »dok još bijasmo grješnici« te u svjetlu uskrsne nade u život vječni nesebično darivanje, umiranje pšeničnoga zrna, počinje uistinu imati smisla. Krist donosi novo vrjednovanje i pogled na život.
Ako Vaš sugestivno formulirani poklič označava istinu da je Krist umro i uskrsnuo baš za svakoga, da nema čovjeka koji nije pozvan pristupiti njegovu svjetlu ni grijeha ili lošega stanja koje bi bilo jače od otkupljenja, mogu ga samo pozdraviti.
No ako bi on uključivao odustajanje od nekih oblika Kristova nauka u ime veće sociološke prihvatljivosti Crkve svim suvremenicima, mislim da za takav pristup nema opravdanja, iz više razloga. Prvo, Crkva nije vlasnica evanđelja, nego njegova poslužiteljica i navjestiteljica. Kad pogledamo Isusa, kod njega s jedne strane uočavamo veliku fleksibilnost i otvorenost prema ljudima, ali nikada prema poruci koju je naviještao. U tom smislu on traži sve. Kad je bogati mladić »otišao žalostan« jer se nije osjećao spremnim dati sve, Isus ne viče za njim: »Hej, vrati se, nisam baš tako drastično mislio«, nego ga jednostavno pušta da ode. U drugoj je prilici spreman izgubiti sve učenike jer ga nisu razumjeli, no nije odustao od svojega za suvremenike »tvrdoga govora«. Tko ima vlast dijelove evanđelja proglašavati dobrodošlima, a druge dijelove – primjerice Isusov poziv: »Idi i ne griješi više« – marginalizirati? Drugo, modifikacije Isusove poruke nisu poštene ni prema onima kojima je ona upućena jer im se ne prenosi u cjelini. I treće, bila bi to hinjena, lažna ljubav prema svijetu, jer ne bi suvremenicima pružala lijek evanđelja, nego tek neku vrstu umirujućega analgetika ili možda otrov neistine.
Crkva koja u altruističkoj želji želi svima navijestiti radosnu vijest i sve upoznati s Kristom mora prihvatiti i scenarij u kojem pojedinci ipak odlaze od Crkve, poput bogatoga mladića, jer nisu spremni odreći se onoga dijela koji od njih traži evanđelje.
Rekao bih da postoje izvanredni trenutci susreta s Kristom i oni koje ću nazvati redovitima. Izvanredni su susreti, rekao bih, toliko snažni da ostavljaju trag za čitav život, osoba ih nikada ne zaboravlja, a opet su nenametljivi poput daška, tako da ne možemo »dokazati« da su se uopće dogodili. Jedino je osobi koja je imala to iskustvo susreta poznata sva njegova stvarnost. Susret sa živim Kristom, s Bogom, uvijek je osoban. U svakom slučaju takvi su susreti Božji dar. No sami po sebi nisu dovoljni ako se osoba i dalje ne otvara Bogu i ako ga ne traži u svim životnim situacijama. Možemo reći da sav naš pastoral, kateheze, susreti, a poglavito liturgija nisu ništa drugo nego nuđenje prostora i prigode za susret sa živim Bogom. Nije Bogu potrebna liturgija, nego nama da bismo i kao zajednica i kao pojedinci susreli živoga Boga. U susretu s Bogom, nadalje, ne nestaje ljudska sloboda. Čovjek je i dalje pozvan tražiti Boga, njegovati odnos s Bogom, otvarati se obraćenju; a može se i udaljiti od Boga. Uzmimo sv. Pavla, koji svoje iskustvo kod Damaska opisuje kao susret s Uskrsnulim.
Da se Pavao nije trajno otvarao Bogu, da ga nije nastavio tražiti sve dok nije za sebe mogao reći: »Živim, ali ne živim više ja, nego živi u meni Krist«, iskustvo susreta kod Damaska ostalo bi puka nezgoda, pad s konja, eventualno neki egzotični doživljaj.
Pitanje mi je inače vrlo blisko jer moja majka dolazi iz tradicionalne kršćanske sredine, a otac mi je musliman, više po tradiciji nego po prakticiranju vjere. Kršten sam s devet godina. Tako odmalena promatram različite identitete i pitam se gdje sam tu ja. Kad sam se krstio, nisam bio u stanju potpuno shvatiti novinu koja se događa, a još je manje verbalizirati. No po pripravi, svečanosti trenutka i gestama okoline shvaćao sam da je riječ o nečem velikom. S godinama sam Kristovu prisutnost drugačije razaznavao: u ministrantskoj zajednici, u tajanstvenom doživljavanju svećeničkoga poziva… Danas je doživljavam u radu s vjernicima i studentima, u njegovanju liturgije. Sve su to situacije u kojima trebamo tražiti i prepoznavati Krista. I jasno, kao što je rekao, u malenima, posljednjima. Uskrsni osjećaj koji treba prožeti čovjeka upravo je onaj koji je izražen u riječima Evanđelja po Mateju, »Miserando atque eligendo«, »smilova mu se pa ga pozva«, a govori o Bogu smilovanja koji nam je dao da postanemo dio dara Uskrsa. Uvijek svjesni da baš mi, da baš ja nisam tu sam po sebi, da moj ili tvoj život nije zaslužio Krista, nego je on Dar.
Danas to uistinu nije lako i sve je više potrebna evangelizatorska virtuoznost u pravom smislu te riječi. Zašto je danas teže naviještati evanđelje? Jedan od razloga svakako je zasićenje današnjega čovjeka svim i svačim. Što neke riječi danas znače? Uzmimo samo eminentno uskrsni simbol svjetla. Kad se u prošlim vremenima u mraku zapalilo makar i malo svjetlo, ispunilo je sav prostor i bilo je puno lakše po analogiji shvatiti što znači Kristovo uskrsno svjetlo u tami svijeta. No danas različitih svjetala oko nas ima na pretek, štoviše govorimo o svjetlosnom zagađenju. Kako u mnoštvu svjetala vidjeti Svjetlo; i u moru vijesti, pravih i lažnih, zapaziti jednu jedinu radosnu vijest, evanđelje Isusa Krista? Neizostavni dio spomenute virtuoznosti u naviještanju svakako je žar srca, osobna prožetost susretom s Uskrsnulim.
