»Ja ne lažem niti izgovaram laži, samo ponekad govorim neistine, a to je puno pristojnije«, legendarna je izjava poznatoga hrvatskoga političara iz 2004. godine. Primjer je iznošenja mješavine neistine i istine nova kampanja udruge »Dugine obitelji«. Iako propagandni plakati govore o bioetičkoj temi potpomognute oplodnje, riječ je o nečem prvotnom u odnosu na bioetička pitanja – intelektualnom (ne)poštenju, tj. iskrivljavanju zakonskoga teksta u svrhu ostvarenja političkih ciljeva. Naime, prije nekoliko dana na strateškim su mjestima u Zagrebu osvanuli plakati s krupno otisnutom porukom: »Hrvatski zakoni ne vole single žene. Osjećaj je obostran.« Na drugoj je strani plakata otisnuto manjim slovima: »Značajan broj single žena i istospolnih partnerica želi imati djecu, ali im je zbog restriktivnih hrvatskih zakona često uskraćen pristup medicinski potpomognutoj oplodnji.« Drugi plakati iste kampanje otvoreno kažu na što se zapravo cilja: i lezbijski parovi žele imati djecu pa Hrvatska treba nov zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji. Međutim, jedan pogled u Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji otkriva da je riječ o manipulaciji selektivnim navođenjem odredaba. K tome je vrlo neobično što je Služba za informiranje i medije grada Zagreba na upit je li Udruga od nadležnoga gradskog ureda dobila odobrenje za plakate, odgovorila da »Gradski ured za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet nije zaprimio zahtjev udruge Dugine obitelji«.
U stavku 2. članka 10. spomenutoga Zakona stoji: »Pravo na medicinski pomognutu oplodnju ima i punoljetna, poslovno sposobna žena koja ne živi u braku, izvanbračnoj ili istospolnoj zajednici, čije je dosadašnje liječenje neplodnosti ostalo bezuspješno ili bezizgledno te koja je s obzirom na životnu dob i opće zdravstveno stanje sposobna za roditeljsku skrb o djetetu.« Na plakatu se, međutim, navodi termin »single« žena i »istospolna partnerica«. Budući da je single engleska riječ te ne pripada hrvatskomu jeziku, uputno je pogledati u Merriam-Websterov rječnik engleskoga jezika. Ondje se navodi da »single« znači »neudana« ili »neoženjen«, a ako se uzme u obzir da je u Hrvatskoj izvanbračna zajednica pravno praktički izjednačena s brakom, može se zaključiti da »single« znači »koja/koji nije u životnoj zajednici od najmanje tri godine ili kraće, ako je u njoj rođeno zajedničko dijete«. Dakle, riječ je o ženama koje nisu u stabilnoj vezi. U Zakonu se navodi i da se odredbe odnose na žene »čije je liječenje neplodnosti ostalo bezuspješno ili bezizgledno«. Nameće se pitanje kako je moguće utvrditi neplodnost žene koja nema stalnoga partnera. Skupina žena na koju plakat »Duginih obitelji« doista cilja očito nisu »single žene«, nego na samom kraju plakatnoga teksta spomenute »istospolne partnerice«. Njih Zakon ne spominje, ali one očito nisu »single« žene, o kojima krupna slova plakata govore kao zanemarenima.
Pionir izvantjelesne oplodnje u Hrvatskoj, često intervjuirani ginekolog prof. Velimir Šimunić, o toj je temi više puta javno govorio. On je 1982. godine u Petrovoj bolnici započeo »in vitro« program, redoviti je profesor ginekologije i porodništva na Medicinskom fakultetu, a uža mu je specijalnost humana reprodukcija.
Pogled u temu medicinski potpomognute oplodnje iz njegove stručne perspektive otkriva sasvim drukčiju situaciju od opisane na plakatu. U intervjuu za T-portal, primjerice, 2017. prof. Šimunić je rekao: »Iz velikodušnih razloga Hrvatska je još prilično davno zakonski omogućila da žene imaju pravo na šest besplatnih postupaka izvantjelesne oplodnje od kojih dva trebaju biti u prirodnom ciklusu i četiri u stimuliranom. (…) Takav propis koji omogućava 6 postupaka do 42. godine žene, praktički u svijetu ima samo jedna ili dvije zemlje, dok sve druge imaju puno strože restrikcije.« Dr. Šimunić tom prilikom, kao ni u intervjuu za isti medij 2019. godine, nije propustio istaknuti da je trend sve kasnijega odlučivanja na prvu trudnoću korijen problema neplodnosti jer se ljudska biologija nije promijenila u posljednjih 50 godina.
Ekonomski visokorazvijena individualistička društva, kao što pokazuju službeni podatci, veoma pogoduju »single« kulturi – kulturi osoba koje nisu u stabilnoj vezi ili žive same. Činjenica da netko nije u vezi ili u braku ne govori ništa o želji te osobe za vezom, brakom ili potomstvom. Moguće je razumjeti žene koje nisu u vezi ili braku, a čeznu za majčinstvom, kao i suosjećati s njihovom čežnjom i željom za potomstvom. Hrvatski zakon, po mnogočemu moralno upitan, prepoznaje želju upravo takvih žena i omogućuje im medicinski potpomognutu oplodnju. Kampanja udruge »Dugine obitelji« stavlja upravo te žene u središte, apelira na emocije građana predstavljajući ih kao žrtve zakona, što one očito nisu. Prava ciljana skupina njihove kampanje navedena je tek na kraju plakatnoga teksta, manjim slovima – »istospolne partnerice«. Konačan je cilj kampanje upravo stvaranje »duginih« zajednica.
Godine 2016. Collinsov engleski rječnik proglasio je riječ »postčinjeničnost« riječju godine. »Postčinjeničnost« označava okolnosti u kojima činjenice manje negoli emocije i osobna uvjerenja ljudi utječu na oblikovanje javnoga mnijenja. Plakat »Duginih obitelji« primjer je fenomena postčinjeničnosti: nije važno što doista piše u zakonu, važno je što može pokrenuti emocije gledatelja/čitatelja u željenom smjeru. Slično tomu, nije važna objektivna biološka činjenica da jedino žena i muškarac mogu imati dijete, kao ni važnost ženskoga i muškoga modela u odgoju, zbog čega dijete ima pravo na majku i oca; važno je samo što pojedine osobe žele. Ako pritom treba zanemariti, prešutjeti ili iskriviti nezgodne činjenice, to se čini prema načelu »cilj opravdava sredstvo«. Čovjek je, međutim, biće istine; cijela povijest filozofije i znanosti svjedoči nastojanju da se istina razlikuje od privida, kao i da se otkrije moralna istina – što je dobro i kako treba djelovati.
Suvremeni svijet šarena je pozornica želja. Što je veća tehnoznanstvena moć pojedinca ili zajednice i što ima više novca, to su hrabrije njegove ili njezine želje. Primjeri su beskrajni: želja televizijskoga govornika Emila Rattlebanda da mu sud odobri zakonsku dob od 49 godina umjesto 69 koliko je doista imao, želja tehnološkoga magnata Bryana Johnsona da svoje 45-godišnje tijelo vrati u stanje 18-godišnjaka, želja Sofi Maure da se uda za samu sebe i potom rastavi, želja za ozakonjenjem sve smjelijih ideja kao što je npr. brak s androidom. Većina tih bizarnih primjera ilustracija je progresije želja koje se pretvaraju u potrebe i zahtijevaju postati pravima. Problem nije želja za zdravljem, mladošću ili potomstvom, nego pogrješno usmjerenje želje. Najčešći je odgovor da čovjek ima pravo raditi što želi sve dok ne šteti drugima, no pritom se previđa da svi ti zahtjevi najčešće uključuju druge ljude, društvo i državu. Također, sve da i neki postupak utječe samo na pojedinca i nikoga drugoga, to ne znači da je smislen i dobar. Želja osobe za roditeljstvom jedna je od najdubljih i najprirodnijih. Roditeljstvo znači imati i odgajati djecu, a prirodni moralni zakon nalaže da dijete ima dom u kojem ga odgajaju majka i otac budući da su oba modela potrebna za zdrav psihološki razvoj djeteta. To u mnogim slučajevima ne uspije; dijete izgubi jednoga ili oba roditelja ili se oni rastanu, no to ne znači da cjelovita obitelj nije dobar cilj kojemu treba težiti. I neki samci žele biti roditeljima, i neki istospolni parovi. Međutim, nečija želja za djetetom ne povlači pravo na dijete – kao što se pokazalo u nedavnoj aferi pokušaja prekograničnoga posvojenja u Demokratskoj Republici Kongo.
