Tijekom prve polovice 20. stoljeća rasizam u Sjedinjenim Američkim Državama još je uvijek bio posvuda prisutan, a posebno je izražen bio na Jugu gdje je postojala i stvarna i zakonska rasna segregacija — u svakodnevnom životu kao i u pravnom poretku Afroamerikancima su bila ograničavana ljudska prava (»zakoni Jima Crowa«): u nekim okruzima nisu se smjeli kretati ulicama nakon zalaska sunca, nisu se smjeli voziti u prednjem dijelu autobusa niti se koristiti istim javnim bazenima i zahodima kao i bijelci. Kretanje je i putovanje za njih bilo ograničeno i otežano i zato što neki hoteli i moteli nisu primali »crne goste«, što je bio jedan od povoda za objavljivanje »Zelene knjige« — priručnika za putnike Afroamerikance u SAD-u koji je napisao i objavio putopisac Victor H. Green (otuda i naslov knjige i filma »The Green Book« – Zelena knjiga). Prvo izdanje koje je objavljeno 1936. godine pokrivalo je samo New York, ali Green je knjigu postupno proširivao te je s vremenom pokrio veći dio Sjeverne Amerike (većinu SAD-a i dijelova Kanade), Meksika, Kariba i Bermuda s popisom prenoćišta, restorana, trgovina, mehaničarskih radionica i benzinskih crpki u kojima su Afroamerikanci bili dobrodošli kao kupci. U knjigu je uvrstio i »sundown« gradove te lokacije i lokale koje bi Afroamerikanci trebali izbjegavati. Ubrzo nakon usvajanja Zakona o građanskim pravima iz 1964., koji je zabranio rasnu diskriminaciju zbog kojih je »Zelena knjiga« bila nužna, objavljivanje je prestalo i knjiga je polako pala u zaborav. Početkom 21. stoljeća došlo je do oživljavanja interesa za proučavanje načina na koji su »crnci« putovali tijekom vremena Jima Crowa, a Greenova knjiga definitivno je vraćena »među žive« s biografskim filmom »Zelena knjiga: Vodič za život« Petera Farrellyja, koji je nagrađen Oscarom za najbolji film ove godine.
Radnja filma »Zelena knjiga« zbiva se tijekom 1962. godine, dok je segregacija još uvijek bila legalna. Don Shirley (Mahershala Ali), jamajčansko-američki klasični i jazz-pijanist, kreće na turneju po južnim saveznim državama SAD-a uključujući i one koje pripadaju »dubokomu Jugu«: Georgia, Alabama, Južna Carolina, Mississippi i Louisiana. Poučen lošim iskustvima iz prethodnih turneja, Shirley odlučuje zaposliti vozača koji će mu ujedno biti tjelohranitelj, a odabir pada na talijansko-američkoga izbacivača Tonyja Vallelonge (Viggo Mortensen). Shirley je počeo učiti glasovir kada je imao dvije godine, a klasičnu glazbenu naobrazbu stekao je kod Conrada Berniera i Thaddeusa Jonesa na Katoličkom sveučilištu u Americi u Washingtonu D.C., gdje je diplomirao glazbu 1953. Predstavljao se kao »dr. Shirley« budući da je stekao doktorate na području glazbe, psihologije i liturgijske umjetnosti, iako su ti doktorati, čini se, bili samo počasni. Kako bilo, Shirley je bio poznat i cijenjen kao visokoobrazovan, sofisticiran glazbenik, a Tony je bio pomalo sirov i neotesan sin siromašnih talijanskih doseljenika koji nije bio formalno obrazovan, ali je imao visok kvocijent socijalne inteligencije i bio je vrlo rječit, zbog čega je zaradio nadimak »Lip« (»Usna«). Unatoč velikim karakternim i kulturološkim razlikama i početnim napetostima, između Dona Shirleyja i Tonyja »Lipa« Vallelonge s vremenom se razvilo prijateljstvo, što je i bila okosnica za scenarij toga biografskoga filma.
Najveći dio te biografske drame s elementima komedije fokusiran je na turneju i putovanje tijekom kojega se Don i Tony međusobno upoznaju i razvijaju prijateljstvo: Tony nekoliko puta spašava Dona iz neugodnih situacija, a Don pomaže Tonyju pisati pisma svojoj ženi, koja je bila duboko dirnuta njihovim sadržajem. Tony ohrabruje Dona da ponovno stupi u kontakt s bratom, ali Don je neodlučan, primjećujući da su ga profesionalni život i postignuća udaljila od obitelji i drugih ljudi. Taj odnos između Dona i Tonyja neki su kritičari iskoristili za napad na film jer su u tome prepoznali narativ »bijeloga spasitelja« i ponavljanje stereotipa.
Wesley Morris, novinar i filmski kritičar koji piše za »New York Times«, opisao je »Zelenu knjigu« kao »fantaziju rasnoga pomirenja«. Morris tvrdi da film donosi specifičan stil rasnoga pripovijedanja »u kojem su kotači međurasnoga prijateljstva podmazani zapošljavanjem, u kojem dugotrajno izlaganje crnoj polovici dueta povećava čovječnost njegova bijeloga, često rasističkoga kolege«.
Pišući u časopisu »The Hollywood Reporter«, Kareem Abdul-Jabbar, jedan od najboljih košarkaša svih vremena, istaknuo je kako su »filmaši tumači povijesti, a ne njezini kroničari«, čime je pokazao da su športaši i »obični ljudi« ponekad mudriji od sociologa i filmskih kritičara koji, čini se, ponekad zaboravljaju da cilj igranoga filma nije u tome da dokumentaristički prikaže prošlost, nego da gledateljima predstavi neke vrijednosti (ili njihov nedostatak) i dočara duh određenoga vremena.
Čini se da samo kritičari s nekom agendom ili vlastitim prikrivenim rasizmom mogu taj film kritizirati s rasne perspektive. Peter Farrelly izjavio je za »Entertainment Weekly« da je prije snimanja bio svjestan opasnosti da netko u priči vidi narativ »bijeloga spasitelja« i nastojao je izbjeći tu zamku, istaknuvši da je imao duge razgovore s glumcima i producentima o tome i zaključio je da je to film »o dvojici tipova koji su, unatoč tomu što su bili potpuno suprotne naravi, pronašli zajednički jezik, a ni jedan od njih ne spašava drugoga«. »To je i spašavanje i povlačenje u kojem jedan drugoga dovode na neko mjesto gdje se mogu povezati i oblikovati doživotno prijateljstvo.« Nakon objavljivanja »Zelene knjige« neki članovi obitelji Shirley doveli su u pitanje istinitost filma tvrdeći da Tony i Don nisu bili prijatelji, nego da je među njima postojao isključivo »odnos poslodavca i zaposlenika«. Srećom, u siječnju 2019. pronađen je zvučni zapis intervjua s Donom Shirleyjem u kojem je ustvrdio: »Implicitno sam mu vjerovao… Vidite… ne samo da je (Tony) bio moj vozač, nikad nismo imali odnos poslodavca i zaposlenika. (…) Tako da se morate odnositi prijateljski jedan prema drugomu.«
