Dok bunovan pokušavam utonuti u popodnevni san umornog pravednika, ponukan novinskim člancima u kojima znanstvenici otkrivaju (što je moj pradjed bez škole znao) da redovit počinak usred dana produljuje život za nekoliko godina, pitam se nije li na nekoj najširoj ljestvici zlostavljanja u obitelji i prisluškivanje razgovora svoje djece? Pa opet, vrata sobe moje studentice Dore širom su otvorena, valjda ona i njena Bojana znaju da ih čujem? Onda je ovo samo osluškivanje…
– Jesi bila na prosvjedu protiv obiteljskog nasilja? – da i neću, moram čuti Bojanin prodoran glas.
– Bila sam… – tiša je moja prvorođena.
– Pa gdje si bila? Nisam te vidjela, a stajala sam tamo pred kolodvorom, odmah do Tomislava, iza leđa glavnih organizatorica. Pa gdje si ti stajala? Jesi vidjela onu haljinu na…
– Ja sam stajala kod bolnice, ja sam tamo bila na »prosvjedu«.
– Kakve bolnice?? Kakvom prosvjedu??
– Pa molili smo tamo, krunicu, mirno i dostojanstveno, u sklopu akcije »40 dana za život«! – važno uskliknu moja Doroteja.
– Čekaj… Bila si tamo s onim »bogomoljkama«?!? – prenerazi se Dorina kolegica, a pomalo i ja, koji o tome ništa nisam znao! Pa još bi joj neki zapaljeni ljevičar mogao »stisnuti« koju i desnom i lijevom, prvo mi je palo na um u iskonskom roditeljskom strahu, a Bojana gotovo pa potvrdi moje strahove: – Jooj, kako mi ti idu na živce! Tamo, na javnom mjestu, mrmljaju kao sove ušare i plaše ljude! Ne mogu vjerovati da si bila s njima! I, kakve to veze ima s prosvjedom protiv obiteljskog nasilja?!
– Kako ne bi imalo!? – i Dorin glas je sve jači, čuo bih ga i da su vrata sobe zatvorena. – Mi molimo protiv nasilja nad djecom, još nerođenom. To je tek pravi »spasi me«, koji mi izgovaramo za dječicu u maminu trbuhu, kad ona sama još ne mogu! A protiv koga ste vi tamo prosvjedovali?
– Pa… protiv nasilja u obitelji, jasno! – zbuni se načas Bojana od Dorina kontranapada. – Protiv svih onih koji tuku svoje žene, djecu…
– Dobro, a tko je za njih? Mislim, tko je na strani tih obiteljskih nasilnika i grubijana? Tko ih to štiti, brani, zagovara? Ja bih rekla: nitko!
– Pa, sadašnji zakoni su preblagi… Vidiš da se prosvjedom sad odmah postiglo da će biti više SOS telefona, više sigurnih kuća za žrtve, da će se mijenjati zakoni, pooštriti kazne protiv nasilnika… – solidno Bojana nabraja plodove isposlovane od vlasti koja, izgleda, i djeluje samo kad ju (birana) javnost prodrma iz zimskoga sna.
– Odlično i super potrebno! Bravo! – iskreno joj da za pravo naša Dora, ali nastavi svoje: – Ipak, ni dosad, kakvi god bili, i zakoni i vlasti nikad nisu bili na strani obiteljskog nasilja, već uvijek protiv! A, vidiš, u slučaju pobačaja, tu ni izbliza nije tako jer tu je puno onih koji su za to nasilje i opravdavaju pobačaj, čak ga i potiču! Zato je tu potrebno i više »prosvjeda«.
– Ma gluposti, to se uopće ne može usporediti! – i Bojana uvrijeđeno zaoštri. – Nema to veze jedno s drugim! Tamo kad neki pijani divljak mlati svoju djecu, a tu… pa tu djeteta još nema!… Uostalom, žena ima pravo, to je po njenoj volji hoće li napraviti pobačaj ili ne. Važno da ju nitko na to ne sili, da sama odlučuje.
– Hmmm… Čuješ li se? – ne znam kako Bojana, ali ja naćulih uši da bolje čujem. – Pa ja, da imam muža koji bi mi samo tako dopustio da ja odlučim pobaciti dijete koje je i njegovo ili da me, ne daj Bože, on još nagovara na to… Pa ja takvom ne bih vjerovala ni da ne će zlostavljati djecu koju ćemo htjeti roditi!! A zar bi ti takvomu vjerovala da će poslije biti nježan i brižan tatica?! Ma, za takvog se nikad ne bih ni udala, bila bih… budala!
Puf! Rasplinu se sasvim moj drijemež, popodnevnog sanka ne će biti. No ako ću zbog toga i živjeti koju godinu kraće, bar znam da sam pametno utrošio ove godine, i da obiteljski dom moje Dore ne će biti »najopasnije mjesto za život«, kako nedavno dnevne novine u Hrvatskoj nazvaše hrvatsku obitelj.
