Bisfenol A je kemikalija koja se masovno rabi u industriji polimera, u prvome redu za proizvodnju polikarbonatne plastike, a kao aditiv nalazi u mnogim proizvodima široke potrošnje kao stabilizator, antioksidans ili inhibitor polimerizacije. Njegova je kratica BPA, jer se dobiva iz dvije molekule fenola i acetona. BPA je „zlatna koka“ industrije polimera, proizvodi se u milijunima tona godišnje, a ukupan trgovinski promet premašuje 15 milijardi američkih dolara. U projekcijama ekonomskih analitičara očekuje se povećana potražnja za BPA i predviđa se 6-postotni rast proizvodnje svake godine.
Šest kompanija vlada svijetom: južnokorejske „Kumho“ i „LG Chem“, japanska „Mitsui“, tajvanska „Nan Ya Plastics“, njemački „Bayer“ i tvrtka „SABIC“ iz Saudijske Arabije. Njihovi su vlasnici i dioničari, očigledno, uspjeli nametnuti BPA kao nezaobilaznu kemikaliju u proizvodnji materijala i robe široke potrošnje. Većina proizvoda kojima se ljudi svakodnevno služi sadrži ili je doslovno impregnirana bisfenolom A: plastične boce svih vrsta, aluminijske limenke, konzervirana hrana, ambalaža, plastično kuhinjsko posuđe, plastične vodovodne cijevi, kućanski aparati, elektronička oprema, CD- i DVD-diskovi, očne leće, naočale, zubni implatanti, građevinski materijali, zavjese u kupaonici, umjetna koža i drugi odjevni predmeti, posteljina, novčanice, računi u trgovinama, toneri, kozmetički proizvodi… Ne čudi stoga da je BPA postao kemijski bestseler i „blockbuster“, najprodavaniji monomer na svijetu.
No, tu gospodarsku uspješnicu kvari podatak da je BPA otrovan za ljude i štetan za okoliš! Ukoliko su ljudi izloženi BPA-om, mogu se pojaviti različiti zdravstveni poremećaji.
U znanstvenoj se literaturi djelovanje BPA povezuje s nizom poremećaja: reproduktivnih i spolnih, imunoloških, neuroloških i metaboličkih. Pri vrlo niskim koncentracijama BPA može uzrokovati oštećenje ploda i spontane pobačaje, ubrzani pubertet kod djevojčica, povećanje prostate i pad broja spermija, poremećaje u ponašanju poput hiperaktivnosti, agresivnosti i poremećaj spolne orijentacije, bolesti srca, poput angine i srčanog udara, te metabolički poremećaj poput dijabetesa i pretilosti. Štetno se djelovanje BPA također povezuje s različitim alergijama, posebice astmom. Konačno, pokazano je da BPA može uzrokovati kancerogena oboljenja, poput leukemije, te raka dojki i testisa. Takav široki spektar poremećaja u kojima sudjeluje BPA, proizlazi iz činjenice da je BPA – hormonski otrov. BPA pripada skupini endokrinih disruptora, tvari koje narušavaju hormonski sustav. Budući da hormoni reguliraju mnoge vitalne funkcije ljudskoga organizma, svaki pomak njihove ravnoteže, izazvan vanjskim čimbenikom, može otvoriti Pandorinu kutiju poremećaja, odnosno izazvati hormonski kaos.
Drugi podatak koji kvari sliku o BPA je otkriće da taj spoj „bježi“ iz materijala i proizvoda u kojima se nalazi, pa tako postaje „slobodan“. Suprotno očekivanjima i uvjeravanjima stručnjaka iz industrije polimera, BPA nije inertan i nije čvrsto vezan za materijal u kojem se nalazi. Taj kemijski „enfant terrible“ nije postojan, „curi“ iz plastike i time se oslobađa njegov toksični potencijal. To znači da svaka tekućina, voda, sok ili pivo, u plastičnoj boci ili aluminjskoj limenci, otapa ambalažu čime BPA postaje dio prehrambenog sadržaja.
Bisfenol A je monomer, molekula koja međusobnim povezivanjem gradi polimere, dugačke lančaste tvorbe. Kada takvi bisfenolni lanci poprime mrežastu, trodimenzijsku strukturu, govori se o polikarbonatnoj plastici. Bisfenol A je poput jedne karike u lancu, nešto poput jedne aminokiseline u bjelančevinama ili jedne molekule šećera u celulozi. Temeljni ekološki i toksikološki problem polikarbonatne plastike je, dakle, u tome što njezini lanci nisu stabilni, a kamoli vječni. S vremenom se ti lanci raspadaju i otvaraju zbog čega osnovne karike (monomeri bisfenola A) ispadaju, ili, kemijski rečeno, migriraju.
Drugim riječima, zbog raspada polikarbonatne plastike dolazi do pojave bisfenola A u okolnom prostoru. Taj prostor ili okoliš može biti konzervirana hrana ili piće, probavni sustav čovjeka ili životinja, dnevni boravak, mikrovalna pećnica, otpadne, komunalne vode, rijeke ili jezera… Brzina migracije bisfenola A može se povećati zagrijavanjem polikarbonatnog materijala, neprikladnim skladištenjem ili transportom polikarbonatne ambalaže, izlaganjem svjetlosti ili mikrovalnom zračenju, mehaničkim oštećenjima, zasoljavanjem ili zakiseljavanjem prehrambenog sadržaja… Svi ti postupci ubrzavaju raspad, habanje i starenje polikarbonatne plastike, te dovode do „emisije“ bisfenola A u prirodu.
Taj jednostavni proces kidanja polimernih lanaca, odnosno polikarbonatne plastike, glavni je razlog zbog kojega je čitav planet zagađen bisfenolom A. To nije pretpostavka ili procjena, nego mjerljiva činjenica. Tako, na primjer, površinske vode u SAD-u sadrže i do 12 mikrograma BPA po litri, u japanskoj rijeci Nagari izmjerena su 22 mikrograma, a u kineskom porječju Dongguan i do 56 mikrograma BPA po jednoj litri uzorkovane vode. U komunalnim vodama Austrije nalazi se između 10 i 37 mikrograma BPA, dok posebno velike količine bisfenola A sadrže procjedne vode ispod odlagališta otpada u Njemačkoj – čak 25 miligrama BPA po litri!
Spremnici za pitku vodu obloženi polikarbonatnim filmom sadrže oko 8 mikrograma BPA po litri vode, a prehrambeni proizvodi u konzervama između 4 i 23 mikrograma. Zbog prisutnosti BPA u okolišu, vodi i hrani, ne čudi otkriće da je više od 90 posto ljudi kontaminirano tom kemikalijom. U litri urina ispitanika prosječno se nalazi oko 5 mikrograma bisfenola A. Zanimljivo je istraživanje proveo japanski liječnik Yumiko Tateoka, koji je pokazao da koncentracija BPA u majčinom mlijeku naraste i do pet puta (s 6 na 30 mikrograma po litri) samo sat vremena nakon konzumacije pića iz konzerve. Znanstvena je procjena da svaki čovjek dnevno proguta oko pola miligrama bisfenola A.
O sveopćoj prisutnosti bisfenola A u prirodi slikovito svjedoči izjava profesora Terrya Collinsa, jednog od najpoznatijih stručnjaka za BPA u svijetu: „Vrlo je vjerojatno da ne postoji višestanični organizam na našemu planetu koji nije onečišćen bisfenolom A.“ Poraznu situaciju on naziva panoptičkom kontaminacijom ekosfere bisfenolom A. Čini se, dakle, da je priroda pretjerano i nepovratno impregnirana kemikalijom koja izvan plastike nema nikakva korisna, niti dobra svojstva.
Osim što je „neželjeni gost“ u ljudskome okolišu, hrani i vodi, bisfenol A je postao vrući kesten ili „substantia non grata“ za europsko zakonodavstvo. Prošle je godine Europska komisija prihvatila dokument Europske agencije za kemikalije (ECHA) u kojem se BPA proglašava reprotoksinom, odnosno tvari koja uzrokuje oštećenja ploda, neplodnost i druge spolne malformacije. Ove je godine proširena „optužnica“ kojom je BPA svrstan u kategoriju endokrinih disruptora, dakle, hormonskih otrova koji narušavanjem hormonskog statusa čovjeka mogu pokrenuti lavinu neželjenih medicinskih poremećaja. Neke države članice Europske unije, poput Danske i Francuske, nisu čekale te službene presude iz Bruxellesa, nego su mnogo ranije samostalno odlučile zabraniti ambalažu koja sadrži BPA, u prvome redu bočice od polikarbonatne plastike.
Iako u Europskome parlamentu postoji konsenzus oko štetnosti bisfenola A, u Europskoj agenciji za sigurnost hrane (EFSA), krovnoj instituciji za prehranu, smatraju da je BPA uglavnom – bezopasan. Mišljenje EFSA-inih stručnjaka dijele znanstvenici u njemačkom Saveznom institutu za procjenu rizika (BfR), te američki znanstvenici zaposleni u sestrinskoj instituciji Agenciji za hranu i lijekove (FDA). U pozadini ovih institucionalnih i političkih prijepora zapravo se kriju znanstveni sukobi.
BPA je jedan od epicentara pravih znanstvenih ratova, kontroverzi, poprište borbi s referencama i podacima koji se međusobno isključuju ili proturječe. U istraživanjima i interpretacijama rezultata mogu se locirati dvije suprotstavljene skupine znanstvenika. Zabrinuti znanstvenici, koji tvrde da je BPA štetan za čovjeka i okoliš, u nekoliko su navrata svoja upozorenja uobličili u deklaracije. Među poznatijim znanstvenim deklaracijama o štetnosti bisfenola A nalazi se konsenzus „Chapel Hill“ koji predstavlja zajedničko stajalište četrdesetak vrhunskih stručnjaka o lošem toksikološkom profilu bisfenola A. Radi se uglavnom o znanstvenicima, poput Patricije Hunt i Fredericka von Saala, sa svjetski poznatih sveučilišta, koji zahtijevaju primjenu načela opreznosti, odnosno eliminaciju BPA iz svih proizvoda koji dolaze u kontakt s hranom ili pićem.
S druge su strane znanstvenici koji umiruju javnost tvrdnjama da je uzbuna oko BPA – lažna! Oni smatraju da je migracija BPA neznatna, a tragovi BPA u okolišu nedovoljni da izazovu štetne posljedice za zdravlje. Neki od tih znanstvenika okupljeni su oko mrežnoga projekta „Bisphenol-a.org“ ili su članovi zaklade „Greenfacts“, koju financira kemijska industrija. Drugi su, pak, ulovljeni u „klasičnom“ sukobu interesa, jer istovremeno sjede na dva stolca. Angažirani su kao eksperti u Europskoj agenciji za sigurnost hrane gdje sudjeluju u formiranju službenih stavova i odluka o tržišnoj sudbini BPA, a istovremeno rade ili primaju honorare i donacije od predstavnika kemijske industrije, kojima je u interesu da se za BPA odobri – zeleno svjetlo!
Među poznatijim se imenima nalaze Herman Autrup, profesor toksikologije iz Aarhusa, koji savjetuje EFSA-u, a istovremeno je aktivni član Vijeća europske kemijske industrije (CEFIC), te Ivonne Rietjens, profesorice prehrambene toksikologije iz Wageningena, koja surađuje s nizom prehrambenih i kemijskih kompanija, kao istraživač, konzultant ili aktivni član upravnih odbora. Zbog takve sprege znanstvenika i industrije, otpor prema politici nadležnih institucija o bisfenolu A je vrlo snažan. Naime, znanstveni „branitelji“ bisfenola A su u manjini, ali zbog divljega braka s industrijom, uspjeli su godinama odgađati zabranu BPA.
Prve zabrane uvele su samostalno Danska i Francuska, a uslijedila je zabrana u Švedskoj. Konačno, 2011. godine, i stručnjaci u EFSA-i popustili i priznali štetnost BPA, pa je na razini čitave Europske unije zabranjena uporaba polikarbonatne plastike u proizvodnji bočica. To, doduše, mnogi drže Pirovom pobjedom, jer smatraju da je zabranu potrebno proširiti na sve materijale i ambalažu koja dolazi u izravni kontakt s hranom ili pićem. No, takva je potpuna eliminacija BPA iz prehrambenog sektora teška odluka, budući su političari skloni kompromisima.
Dva su osnovna svojstva BPA o kojima se i danas vode znanstvene rasprave: prvo, migracija BPA iz polikarbonatnog materijala i drugo, toksikološko djelovanje BPA pri vrlo niskim koncentracijama. Dok je prvo svojstvo lako provjeriti i izmjeriti, za razumijevanje drugog svojstva potrebna je promjena toksikološke paradigme, odnosno novi način pristupa i razmišljanja. BPA pripada skupini onih tvari za koje ne vrijedi uvriježeno toksikološko pravilo o povezanosti učinka i doze. Prema tom tradicionalnom načelu, utemeljenom još u srednjem vijeku, biološki učinak neke tvari linearno ovisi o njezinoj dozi – što je veća doza, to je veća posljedica. Za poznate, „klasične“ otrove to uglavnom vrijedi, no posebno kod hormonski aktivnih tvari taj odnos nije pravocrtan, niti jednostavan. Stoga stara Paracelsusova tvrdnja iz 16. stoljeća da djelovanje otrova ili lijeka ovisi samo o dozi (“allein die Dosis macht, dass ein Ding kein Gift ist”) zahtjeva bitne korekcije.
Dok tradicionalni toksikolozi smatraju dozu neke tvari jedino važnom, endokrinolozi, znanstvenici koji istražuju djelovanje hormona, znaju da hormoni ili hormonski aktivne tvari, poput BPA, mogu imati različite vrste bioloških efekata pri različitim dozama ili koncentracijama. Endokrinolozi istražuju takozvane nemonotone odnose doze i biološkog učinka, pri kojima niske koncentracije hormonski aktivnih (endokrini disruptori !) tvari izazivaju učinke koji nisu niti vidljivi niti mjerljivi pri visokim dozama. Takve devijacije u toksikologiji očigledno zahtjevaju promjenu paradigme. Posljednjih 20-ak godina znanstvenici širom svijeta otkrivaju i objavljuju takve nemonotone funkcije doza za različita zagađivala u okolišu, poput ftalata, heksaklorobenzena ili bisfenola A.
U Hrvtskoj nema znanstvenih sukoba o štetnosti po ljudsko zdravlje, jer se humanom toksikologijom bisfenola A u Hrvatskoj ne bavi – nitko! Postoji tek mala skupina znanstvenika koja istražuje ekološke učinke BPA, a njihovi preliminarni podaci upravo potvrđuju rezultate mnogih svjetskih istraživača – bisfenol A je toksičan za laboratorijske modele i vodene organizme i to pri vrlo, vrlo niskim koncentracijama.
U Hrvatskoj također postoji mala skupina znanstvenika koja već godinama zastupa stajalište da su prigovori o sigurnosti BPA preuveličani, te se koriste mantrama o „plašenju nacije“. Riječ je o krugovima iz „službene“ toksikologije i stručnjacima koji su veći dio svojeg profesionalnog života posvetili – polimerima! Stoga svaki dokaz da je bisfenol A štetna kemikalija, doživljavaju kao vlastiti poraz.
Nadležne institucije u Hrvatskoj, poput Hrvatske agencije za hranu, Hrvatski zavod za toksikologiju, te Ministarstvo zaštite okoliša, trebale bi provoditi agresivniju i proaktivnu politiku eliminacije bisfenola A s tržišta. Svi prehrambeni proizvodi koji su u dodiru s polikarbonatnom ambalažom sadrže BPA! To vrijedi i za dječje igračke, posteljinu i mnoge druge predmete iz svakodnevnoga okoliša. Polikarbonatna plastika je uvozni materijal, ne proizvodi se u Hrvatskoj, te je proširena zabrana BPA u gospodarskome i zdravstvenom interesu države.
BPA je sintetski proizvod i nije ga nikada bilo u prirodi sve do 50-ih godina prošloga stoljeća, kada je u „Bayerovim“ laboratorijima otkrivena polikarbonatna plastika. Danas je taj polimer u trgovinama obilježen brojem 7 u sredini ucrtanog trokuta na plastičnoj ambalaži. Iako je već 60-ak godina na tržištu, tek su prije 20-ak godina započela ozbiljna istraživanja o njegovoj štetnosti i hormonskoj aktivnosti. To zapravo znači da se dugi niz godina bisfenol A prodavao i koristio bez prave znanstvene potvrde o sigurnosti.
Pojava bisfenola A na tržištu (i u prehrambenoj piramidi čovjeka) posljedica je znanstvenih istraživanja u području kemije polimera. Jedna je znanost u suradnji s industrijom nafte ponudila javnosti novi materijal – polikarbonatnu plastiku. Drugi su, pak, znanstvenici otkrili i upozorili javnost na štetnost te plastike. I jedni i drugi znanstvenici odradili su svoj posao; prvi su svojim otkrićima omogućili industriji polimera milijunske zarade prodajom bisfenola A i polikarbonatne plastike, a drugi su svojim toksikološkim istraživanjima usporili ili zaustavili promet tim otrovnim materijalima. Taj prividan sukob znanosti zapravo govori o različitim opcijama znanosti. Iste znanstvene metode, isti laboratorijski arsenal, isti projekti i istraživači mogu služiti potrebama industrije ili potrebama javnosti. Izbor je „smjesa“ znanstvenog ukusa i odgovornosti. U slučaju bisfenola A „znanstvenici javnosti“ odabrali su bolju stranu: dokazali su da je istraživanje „znanstvenika industrije“ bio – prljav posao.
