Kada se spomene glavni belgijski grad, mnogi odmah pomisle na sjedište europskih institucija, na više desetaka tisuća zaposlenika koje je posao u parlamentu, komisiji ili vijeću doveo u Bruxelles, ali koji tamo nisu trajno nastanjeni. Kada se na stranu stave brojne europske moderne staklene zgrade, njihovi posjetitelji i usputni šetači, teško je prepoznati što ostaje od vjerničke zajednice, tko je temelj starosjedilačke baze Bruxellesa, kakvo je stanje u lokalnoj Crkvi… Odgovore na ta pitanja potražili smo kod pomoćnoga biskupa nadbiskupije Mechelen-Bruxelles mons. Jeana Kockerolsa, vikara zaduženoga za područje Bruxellesa, kojemu je, među ostalim, poslanje poznavati sliku tamošnjih vjernika budući da je nadbiskupija granicama, ali i odgovornošću pastira jasno podijeljena na tri vikarijata.
Govorio je o specifičnostima pastoralnoga rada u Bruxellesu, gradu u kojem živi 1,2 milijuna stanovnika. Neki podatci pokazuju da je tek trećina njih iz Bruxellesa, a ostali stanovnici dolaze iz drugih dijelova Belgije, ali i svijeta.
»Tradicija je domaće Crkve u Bruxellesu da je otvorena stranim zajednicama koje imaju misna slavlja na svojim jezicima. Tako se svake nedjelje u Bruxellesu slave mise na 23 različita strana jezika, pa tako i na hrvatskom. Neke od tih zajednica su manje, neke veće – poput Poljaka ili Portugalaca. Desetci tisuća vjernika su iz Afrike, koji govore francuski i uključuju se u te zajednice. Svi oni donose vlastitu tradiciju, entuzijazam, radost, način slavljenja i pjevanja. Neki nisu naučeni na takvu vrstu slavlja pa su začuđeni, no da njih nema ovdje, odmah bismo mogli zatvoriti mnoge crkve jer su u nekim dijelovima grada oni većina.«
»No postoji i izazov kako izgraditi mostove i izbjeći getoiziranje tih vjerničkih skupina. Zato radimo sa svećenicima, okupljamo se i tražimo od njih da govore barem jedan od dva službena jezika u Bruxellesu – francuski ili flamanski kako bi mogli slaviti misu za lokalne vjernike kada je to potrebno. Cijenim tu raznolikost, ona je blagoslov za našu mjesnu Crkvu jer svi ti vjernici iz različitih krajeva svijeta svjedoče i upućuju na važan aspekt crkvenosti – da je Katolička Crkva univerzalna. To je pozitivno«, rekao je biskup Kockerols, koji je rođen u Brechtu u blizini Antwerpena, ali je odmah nakon ređenja prije 25 godina došao u nadbiskupiju Mechelen-Bruxelles.
Kao vikar zadužen za Bruxelles biskup Kockerols rado odlazi slaviti mise u različite zajednice, želi se susresti s vjernicima, imati vremena za njih kako bi im posvijestio stvarnost i život mjesne Crkve te potaknuo ih na povezanost, pa je ispripovjedio da je ove godine podijelio sakrament krizme u poljskoj zajednici u koju su do sada obično dolazili biskupi iz Poljske. »Ne samo za zajednice koje dolaze izvana, nego i za vjernike iz domaćih župa nužno je da se bolje povežu, da budu zainteresirani što se događa u susjednim župama. Kada posjećujem župe, uvijek im govorim: ‘Dajem vam dozvolu da ponekad posjetite susjedne župe, da otkrijete što se sve nudi u vašoj župi i kada se vratite doma shvatite da je kod kuće najbolje.’«
U Bruxellesu djeluje stotinjak župa, šest velikih samostana redovničkih zajednica isusovaca, ivanovaca, dominikanaca, franjevaca, pa se na oko 110 mjesta nedjeljom slavi misa. Za ta mjesta i vjernike brine se 130-ak svećenika s kanonskom misijom. Samo trećina njih dijecezanski su svećenici, a ostali nisu iz Belgije. Uz spomenutu raznolikost i multikulturnu dimenziju koju Crkva u Bruxellesu živi, sugovornik biskup Kockerols iznio je još neke specifičnosti: u vikarijatu je sjedište europskih institucija pa imaju posebnu misiju za 30-40 tisuća zaposlenika; poput drugih gradova zapadne Europe velika je prisutnost muslimana (u Bruxellesu ih je oko četvrtine stanovništva) te pokušavaju imati kontakte i susrete s njima; Bruxelles je službeno dvojezičan – sve se mora isticati na flamanskom i francuskom jeziku. »Riječ je o povijesnim uvjetovanostima, taj je jezik povezan s podjelama i poviješću zemlje te se stvorilo mnogo tenzija između jezičnih zajednica koje žive do danas. Povijest je ostavila posljedice, pa se napetosti osjete i u Crkvi. No ja sam biskup za sve«, kazao je mons. Kockerols te napomenuo da je prije 55 godina upravo zbog jezičnih napetosti kao druga katedrala posvećena ona u Bruxellesu, uz središnju u flamanskom mjestu Mechelenu.
Što se tiče pastoralnih aktivnosti, 60-godišnji biskup ističe da većina mladih napušta Crkvu nakon primanja triju sakramenata kršćanske inicijacije i ne ostaju povezani sa zajednicom te se neki vraćaju jer traže brak ili krštenje vlastitoga djeteta.
»Velik je izazov kako pripremiti djecu i mlade za sakramente, no posljednjih 10-15 godina inzistiramo na katehezama za cijelu zajednicu, a ne samo za djecu. U većini župa tako priređujući kateheze za djecu pozivamo i roditelje da budu s njima, da zajednički provodimo vrijeme s roditeljima i djecom. Dok sam još bio župnik, jednom mjesečno pozivali bismo ih na zajednički doručak, nakon toga bismo posebno radili s djecom i roditeljima, slavili bismo misu i družili se. Takva dinamika i rad s roditeljima vrlo su važni jer smatram da ne će biti uspješan rad s djecom ako se ne radi i s njihovim roditeljima.«
Jedan od aktualnih projekata kojima je posvećen biskup Kockerols – odgovarajući na krizne situacije u obiteljskom životu, a potaknut primjenom enciklike pape Franje »Amoris laetitia – Radost ljubavi« – jest to da u Bruxellesu stvori mjesta na kojima će parovi s teškoćama u obiteljskom i bračnom životu moći dobiti potporu: duhovnu i psihološku.
U Belgiji je vrlo aktivna zajednica izviđača, u tim su skupinama tisuće djece – pa upravo među njima priliku za evangelizaciju vidi mons. Kockerols budući da neke od tih skupina imaju svećenika ili laika koji im pruža duhovno vodstvo. »Većina njih u svojim kampovima pjeva kršćanske pjesme, ali ne razmišljaju o riječima koje izgovaraju. Kada sam posjetio neke ljetne kampove, pitao sam ih znaju li što pjevaju, da je riječ o tradicionalnim kršćanskim pjesmama i da je to način izražavanja vjere. Mnogi nisu znali«, kaže biskup, koji je posebno posvećen i pratnji katekumena.
Zanima ga što to u visokosekulariziranu društvu privlači pojedince kršćanskoj vjeri, želi čuti priče i odgovore kako se Bog pokazao živim u njihovu životu. U vazmenoj noći bilo je kršteno 60 odraslih, a prijašnjih godina znalo ih je biti i 80-ak. »Susrećem se s katekumenima, nakon zajedničkoga slavlja u katedrali dolaze u manjim skupinama po šest, sedam u moj ured i iznose detalje svojega obraćenja. Često se čuje da su supružnici ili djeca bili poticaj za krštenje, mnogi nakon doživljene određene krize u osobnom životu poput patnje, bolesti, gubitka člana obitelji ili posla povežu kršćanstvo s osjećam suosjećanja i to ih dovodi vjeri. Imali smo i nekoliko muslimana koji su tražili krštenje, bili smo jako obzirni prema tomu. A ove sam godine upoznao zanimljivoga katekumena koji priprema doktorat iz filozofije – dakle znanost ga je od ateista dovela do kršćanstva«, posvjedočio je biskup Kockerols, koji je upravo na dan kada se vodio razgovor s njim ušao u devetu godinu svoje biskupske službe.
U Bruxellesu se mogu vidjeti veličanstvene i velike crkve, no dojam je da su često prazne čak i nedjeljama. Na upit što se dogodilo u proteklih 30-40 godina da crkve koje su nekada ispunjali mladi sada zjape odgovorio je: »Kada bismo to znali, promijenili bismo to odmah. No jasno je da je velik utjecaj imao sekularizam, kao i u drugim zapadnim zemljama. Ponekad je to povezano i s bogatstvom i obvezama: imamo toliko mnogo stvari obaviti u nedjelju jer je obitelj zauzeta tijekom tjedna pa na nedjelju gleda kao na dan odmora i ostaje doma i ne odlazi na misu. No tu je i sociološki fenomen u kojem vjera više nije bitna stvar. Prije su u našim selima svi bili katolici, uopće se nije postavljalo pitanje o tome, svi su bili kršteni, svi su išli nedjeljom na misu, a onaj tko nije išao, bio je poseban. No sada je suprotno: onaj tko ide na misu, tko se moli, tko sluša Božju riječ, u današnjem je društvu iznimka. No unatoč svemu mislim da imamo dobre i snažne kršćane«, kazao je biskup Kockerols.
Mnogo je vremena i riječi u susretu sugovornik posvetio posljedicama sekularizacije, koja je, kako je posvjedočio, vidljiva i u školama i na fakultetima koji nose katoličko ime, ali se više ne identificiraju s tim vrijednostima. »Iako imaju katoličko ime, sveučilišta nemaju povezanosti s Crkvom. Za na našem području nadaleko poznato katoličko sveučilište u Leuvenu teško je reći je li ono i sada katoličko jer se u njemu ne vidi katolički identitet. Većina je škola u Belgiji katolička. Osnovale su ih biskupije, župe ili religijski pokreti ili redovi, ali 90 posto njih vode laici te nemam nikakve ovlasti. U tim školama postoji obveza održavanja dvaju satova tjedno nastave vjerskoga odgoja i iako neke katoličke škole pohađa 98 posto muslimana, njihova se vjera poštuje, ne želi ih se prekrstiti, nego samo upoznati s katoličkom vjerom«, pojašnjava biskup Kockerols.
