Razmjeri novoustoličenoga komunističko-jugoslavenskoga totalitarizma, koji je zasjeo na mjesto mađarskoga nakon završetka Drugoga svjetskoga rata i obrušio se svom silinom na biskupa Lajču Budanovića i svećenstvo, redovništvo i vjernike laike Bačke apostolske administrature, mogu se nazrijeti u spomenici župe Uzašašća Gospodina našega Isusa Krista u današnjoj Riđici (njem. – Legin, mađ. – Regocze). U njoj su njezini župnici kronološki, uredno i savjesno bilježili sve važne događaje iz povijesti ne samo župe, nego i mjesta, kao i okolice, najprije, očekivano, na latinskom jeziku, a od 1928. na mađarskom. Riđički domaći sin Gabor Drobina, sadašnji kapelan u somborskoj župi Presvetoga Trojstva, g. 2017. objavio je u izdanju novosadske izdavačke kuće »Agape« monografiju o povijesti župe, koja se spominje već u 13. st. i koja je između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata okupljala više od 4000 katoličkih vjernika, a danas ih je, kao filijali župe Rođenja Marijina u Svetozaru Miletiću, nekadašnjem Lemešu, tek 150-ak. U nizu zanimljivih i vrijednih podataka monografija donosi i nekoliko zapisa župnika Johannesa Wiera, koji je, tada njemačko-mađarsku, župu u Riđici preuzeo travnja 1929. došavši iz Novoga Sada. Vrijedan je npr. podatak iz župne spomenice, koji govori koliko je to nekoć bila velika i vjerski aktivna župa, da je po biskupu Budanoviću g. 1930. sakrament krizme primilo 223 mladih.
No s motrišta odnosa totalitarizama prema biskupu Budanoviću posebno je važan, široj javnosti potpuno nepoznat, događaj koji se zbio u nedjelju 5. rujna 1953. u Somboru, a zapisan je u spomenici župe Riđica. Riđički je župnik Wier prema detaljima koje donosi, očito, razgovarao s više svjedoka, a njegov opis nalikuje scenariju kakvoga akcijskoga filma:
»Biskup je stigao u Sombor okolnim putevima jer je znao da ga dočekuje omladina KPJ. Navodno je bio zamoljen da ne dolazi, kako bi se izbjegli prosvjedi. Međutim, on je došao, no, za to su saznali i njegovi protivnici. Oko 19.30 sati Radio Sombor objavio je poziv, koji je preko razglasa odzvanjao gradom: ‘Pažnja, pažnja! Biskup Budanović se nalazi u Somboru! Poziva se omladina da se okupi na trgu!’ U to je vrijeme u župnom dvoru trajala večera, svi su već posjeli. Odjednom se začulo snažno lupanje po ulaznim vratima. Ubrzo su potom jedna za drugom porazvaljivana vrata, te su kroz vrata do crkve provalnici dospjeli na kat, gdje su se u jednome dijelu nalazili stanovi za kapelane i za redovnice školske sestre, koje su protjerane iz svojih domova. U tom krilu zgrade vrata su također bila zatvorena ali je rulja i njih razvalila, te su preplašene sestre izišle na hodnik. Vikali su na njih i tražili da kažu gdje je biskup. One su odgovorile da biskup nije u njihovim prostorijama. Na to je skupina psujući otišla do sljedećih vrata u hodniku koja su također bila zaključana. I njih su razvalili i pretražili prostorije. Druga skupina mladih prodrla je iz drugog pravca, kroz malu blagovaonu, kuhinju i toalet dok opet na putu nije naišla na zaključana vrata. Nakon što su ih također razvalili, susreli su se sa svojom prvom skupinom u hodniku. Tada su mladi zajednički počeli razbijati sve oko sebe. Osoblje je u kuhinji na povike gdje je biskup odgovorilo: ‘Nije ovde’! Nakon daljnjeg udaranja na vrata i razbijanja, iz jedne je sobe izašao župnik Skenderović (Antun, op. a.). Nasilnici su mu navukli deku preko glave i počeli ga udarati a za to je vrijeme u velikoj blagovaonici osoblje posakrivalo posuđe pod stol. Biskup i njegova pratnja u međuvremenu su pobjegli kroz ured u spavaću sobu i kupaonu. Kada je postalo očito da bijeg nije moguć, izašli su i stali pred provalnike. Župnik Joso Kovačev, rodom iz Berega, a koji sada djeluje u Slavoniji, iskoraknuo je i rekao da je on biskup. Rulja ga je odmah napala i počela ga udarati. No, onda se biskup oglasio i rekao da je on taj koga traže! Na to su pustili Kovačeva i počeli udarati biskupa. Prisutni su ga župnici htjeli zaštititi, ali su i oni dobili batine. Posebice su teške udarce primili: karmelićanski prior Vilko (Dorotić, op. a.), i njegova subraća o. Illés i o. Friedrich, kao i tajnik Ivan Juriga. Kada je pratnja bila svladana i onesposobljena, izvukli su biskupa u hodnik udarajući ga šakama i nogama. Odvukli su ga na ulicu, opkolili i nastavili ga zlostavljati. Nakon ovog ‘junačkog djela’ ubacili su ga u auto Službe državne sigurnosti (Udbe) koji je tamo ‘slučajno’ prolazio. U pratnji jednog Udbinog oficira i još trojice ‘junaka’ odvezli su se prema Svetozaru Miletiću, a pratio ih je i kamion prepun ‘junaka’. Iz Miletića se kamion vratio a Udbin automobil svoju je žrtvu odvezao u Suboticu gdje ga je izbacio kod kapele svetog Roka na glavnoj ulici. Biskup se kući vratio poderane odjeće i košulje. Zlatni sat i zlatni prsten su mu ukradeni. Uspjelo mu je samo spasiti svoj pektoral (naprsni križ, op. a.).
Zapis ovog događaja nastao je po svjedočenju nazočnih, pa stoga zasigurno nije potpun. Žrtva, biskup, o ovom incidentu uopće ne govori!«
Cijeli je događaj, očito, odjeknuo diljem Bačke, pa i šire, jer je župnik Wier kasnije ispod teksta napisao i »dopunu«: »Dva tjedna nakon incidenta ‘junaci’ su bili pozvani u Udbu, gdje su bili upitani kako su se usudili tako ponijeti prema bačkome biskupu? Kada su omladinci samouvjereno odgovorili da su dobili takvu naredbu, prekorili su ih uz objašnjenje kako nitko ne smije davati takve naredbe. Bezuspješan je bio i pokušaj da se čitav incident skrije od javnosti.«
O razlozima divljačkog napada »avangardne komunističke omladine« nije potrebno previše razmišljati; oni su bili sastavni dio novoustoličene totalitarne ideologije, kojoj je jedan od ciljeva bio potpuno uništenje »religioznoga otuđenja«. Međutim, u slučaju biskupa Budanovića krije se još jedan njegov za ondašnje vlasti »smrtni grijeh« – bliska povezanost sa »zločincem Stepincem« i stvaranje što tješnjih veza sa Zagrebom. No biskup Budanović ostao je čvrst i nepokolebljiv, kao, uostalom, i cijelo vrijeme svoga javnoga djelovanja, što se može nazrijeti iz kratkoga ulomka u riđičkoj župnoj spomenici: »12.-18. rujan (g. 1953., op. a.) – Ovih dana se u Subotici održavaju duhovne vježbe. I biskup je nazočan, šepa na lijevu nogu. Njegov je tajnik rekao da je već 7. rujna, samo nekoliko dana nakon incidenta u Somboru, sjedio u ispovjedaonici.«
Biskup Budanović preminuo je 16. ožujka 1958. i pokopan je u subotičkoj katedrali podno oltara Uznesenja Blažene Djevice Marije.
ZAVRŠETAK
