Glas Koncila je posvetio primjerenu pozornost i prostor svečanoj proslavi pola stoljeća Subotičke biskupije održanoj krajem lipnja prošle godine. Bila je to prijelomnica u povijesti Katoličke Crkve u Bačkoj kada je papa Pavao VI. 25. siječnja 1968. bulom »Praeclarissima Pauli« uzdigao Bačku apostolsku administraturu, koju je vodio biskup Lajčo (Ljudevit) Budanović, na rang biskupije, čijim je prvim biskupom imenovan Matija Zvekanović.
Tom se prigodom katolička javnost mogla malo više upoznati s biskupom Budanovićem i njegovim pastirskim djelovanjem u tamošnjoj mjesnoj Crkvi. Rođen je 27. ožujka 1873. u uglednoj obitelji bunjevačkih Hrvata u Bajmoku nedaleko od Subotice. Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu te srednje u Subotici i mađarskoj Kaloči završio je bogoslovne škole također u Kaloči, gdje je i zaređen za svećenika 1887. Djelovao je kao kapelan u hrvatskim župama u današnjoj Mađarskoj: Santovu, Kaćmaru i Baji, te u Subotici, Novom Sadu i Somboru. Župnik je postao 1912. najprije u župi sv. Mihaela u Beregu, današnjem Bačkom Bregu u Subotičkoj biskupiji, a početkom 1920. u župi sv. Terezije u Subotici. Zbog novih granica i geopolitičkih odnosa g. 1918. stvaranjem Kraljevine SHS i g. 1920. kada je sklopljen Trianonski sporazum u francuskom Versaillesu, koji su se odrazili i na prostor dotada cjelovite Kaločke nadbiskupije u Mađarskoj, Sveta je Stolica g. 1923. uspostavila Bačku apostolsku administraturu sa sjedištem u Subotici, koja je okupljala nešto manje od 500 000 njemačkih, mađarskih, slovačkih i hrvatskih vjernika, sa 90 župa, 30 vikarijata, 11 dekanata, 151 svećenikom, tri muška i 24 ženska samostana. Njezinim apostolskim administratorom imenovan je subotički župnik Budanović, koji je 1. svibnja 1927. primio i biskupsko posvećenje. Neumorno je prionuo na pastoralni rad osnivajući nove župe, gradeći crkve, utemeljujući sjemenište, organizirajući biskupijsku sinodu 1936., ujedinjujući sve hrvatske katoličke udruge u »Maticu subotičku« i dr. Jednako se tako posvetio i nacionalno-prosvjetnomu radu šaljući darovite učenike na daljnje školovanje u Hrvatsku i BiH, organizacijski i materijalno podupirući hrvatske katoličke udruge i novine, utemeljujući zakladu, organizirajući velike i masovne crkveno-nacionalne proslave, nastojeći se što tješnje povezati s matičnom domovinom Hrvatskom i zagrebačkim nadbiskupom, planirajući otvoriti hrvatsku klasičnu gimnaziju u Subotici i sl.
Međutim, sve je to nasilno prekinuto ulaskom mađarskih vojnih postrojba u proljeće 1941. u Bačku, čime su, barem privremeno, ostvareni teritorijalno-politički ciljevi mađarskih državnih vlasti. One su uz ostalo nastojale pomoći i mađarskim crkvenim vlastima u ponovnom ujedinjenju nekadašnje južne nadbiskupije sa sjedištem u Kaloči, koja je ubrzo vratila jurisdikciju nad Bačkom apostolskom administraturom, ostavivši joj, istina, kakvu-takvu samostalnost. Međutim, toj se namjeri žestoko usprotivio biskup Budanović, kako to stoji u dokumentu koji je objavio dr. Tamas Toth, svećenik Kaločko-kečkemetske nadbiskupije na službi u Rimu, u subotičkom »Godišnjaku za znanstvena istraživanja«: »Gospodin biskup Budanović nikako nije jednostavna, već osoba iznimnih sposobnosti i strahovite energije, no, on je lider koji fanatično voli svoju sortu. Nikada nije krio da nije mađarofil.« Svoje stajalište prema mađarskim državnim i crkvenim vlastima jasno je pokazao jednom prigodom, koja je odjeknula u javnosti, kada je prosvjedno izišao iz subotičke župne crkve sv. Terezije Avilske nakon mise kojoj je nazočilo više od 1000 mađarskih vojnika, prije nego što je otpjevana mađarska himna. Jasno je da je postao nepoželjna osoba u svakom pogledu, što je zaključio i Jozsef Ijjas, pomađareni kaločki crkveni velikodostojnik izvornoga imena Josip Ikotić, nakon posjeta Subotici i razgovora s Budanovićem. On je u pismu kaločkomu nadbiskupu i mađarskomu ministru kulture napisao: »Gospodin biskup Lajčo Budanović ne može ostati na čelu apostolske administrature.«
Slijedili su stalni pritisci na biskupa Budanovića da se dragovoljno odrekne upravljanja Bačkom administraturom, da napusti Suboticu i ode u Budimpeštu, gdje je za njega bio uređen prostor u nekadašnjem dominikanskom samostanu u peštanskom dijelu grada, koji je današnji Mađarski dominikanski vikarijat zbog pomanjkanja redovnika prije nekoliko godina napustio. Biskup Budanović nakon nekoga vremena ipak je pristao na internaciju, odveden je iz Subotice 1. lipnja 1941., ali je uporno tvrdio da je njegov odlazak u mađarsku metropolu iznuđen čin jer mu je život od mađarskih vojnih vlasti bio u pogibelji. Njegove je riječi posvjedočio kasnije i onodobni apostolski nuncij u Budimpešti Angelo Rotta nakon razgovora s njim. Čini se da je ostao dosljedan i nesalomljiv jer su ga vlasti nakon nekoga vremena prebacile u stotinjak kilometara udaljen franjevački samostan i marijansko svetište Matraverebely u Karpatima. Travnja 1943. vraćen je iz internacije, ali je upravu administrature i dalje vodio vladin i crkveni povjerenik, spomenuti dr. Ijjas. U jesen 1944. postao je generalni vikar Kaločke nadbiskupije te je opet upravljao bačkom mjesnom Crkvom, a 13. lipnja 1946. vraćena su mu sva prava, ovlasti i dužnosti rezidencijalnoga biskupa.
Koliko god je mađarski totalitarizam, svojevrsna simbioza državnih i crkvenih vlasti, bio nepravedan prema biskupu Budanoviću, treba poradi povijesne istine istaknuti činjenicu da su se sinovi sv. Dominika u Budimpešti, čini se, s tolikom pažnjom, uvažavanjem i brigom odnosili prema interniranomu biskupu da ih je biskup nakon povratka poželio imati u Subotici. Nakon zamolba i prepisaka s dominikanskim provincijalatom u Zagrebu oni su došli g. 1945. u današnju župu Isusova uskrsnuća u Suboticu, ostavivši traga u tamošnjem crkvenom životu i među katoličkim pukom, koji se još uvijek rado sjeća »bilih fratara«. Nažalost, nakon burnih vremena i previranja tijekom mađarskoga totalitarizma za biskupa Budanovića uslijedio je još brutalniji i nemilosrdniji komunističko-jugoslavenski totalitarizam »partizanskih osloboditelja«, koji će itekako, i doslovce, osjetiti na »vlastitoj koži«.
NASTAVLJA SE
