U danima kada se hrvatski narod s posebnim osjećajima spominje žrtava Vukovara i Škabrnje nova nada za istinu o žrtvama iz nedavne hrvatske prošlosti došla je iz Sisačke biskupije. Naime, sisački je biskup Vlado Košić 9. studenoga, predslaveći misu zadušnicu za ubijenoga svećenika Antuna Grahovara, obznanio da otvara postupak za beatifikaciju i kanonizaciju 25 svećenika koji su tijekom prošloga stoljeća djelovali i stradali na prostoru današnje Sisačke biskupije. Skupini ubijenih svećenika pribrojena su i dvojica bogoslova. Pokretanje postupka, uoči godišnjice stradanja Grada Heroja i Škabrnje, simbola svih hrvatskih ratnih stradanja, svojevrsni je presedan u novijoj hrvatskoj povijesti. Razina događaja zahtijevala je i odlazak na izvore zbivanja. Biskup Košić spremno je pristao biti sugovornikom Glasa Koncila, a osim detalja kauze govorio je i o bl. Alojziju Stepincu, odnosima sa Srpskom pravoslavnom Crkvom i ekumenskom dijalogu.
Doista, teško je razumjeti Domovinski rat i golemo stradanje našega hrvatskoga naroda u njemu bez poznavanja povijesti koja je tomu prethodila. Rekao bih da unutar progona i ubijanja Hrvata postoji posebna mržnja na katoličku vjeru i to je motiv zbog kojega sam odlučio pokrenuti kauzu za ubijene katoličke svećenike s područja Sisačke biskupije u 20. stoljeću.
Mogu reći da sve to traje otkako sam biskup u Sisku, dakle više od 12 godina. Upoznao sam patnje ovoga naroda, a posebno me, i osobno i svojim knjigama i pisanjem, na to uputio pokojni Lojzo Buturac, povjesničar »amater« Siska i naše biskupije. On je objavio nekoliko knjiga i pisao o stradanjima i katoličkih svećenika i vjernika, tako da smo već 2013. godine postavljali spomenploče u župama u kojima su ubijeni svećenici ili iz kojih potječu. Godina hrvatskih mučenika bila je odgovor na poziv biskupa Mile Bogovića, koji je u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji vodio Vijeće za hrvatski martirologij, da se popišu i ne zaborave mučenici koji su zbog vjere i za vjeru trpjeli. K tomu, kada sam 2016. godine bio u Rimu na otvorenju kauze za brata Bonifacija Ivana Pavletića, koji je time postao sluga Božji, jedan mi je monsinjor iz Kongregacije za kauze svetih rekao da bismo mogli prijaviti sve naše ubijene svećenike u jedan postupak za proglašenje blaženima i svetima.
Bio sam kao župnik svjedok i sudionik Domovinskoga rata i mogu reći da je to bio tzv. totalni rat, rat koji neki zovu i »spaljena zemlja«. Sve hrvatsko neprijatelji su željeli uništiti, zatrti tako da više ne postoji. To su bile ne samo kuće naših hrvatskih ljudi, nego tamo gdje su okupatori mogli doći oni su posebno uništavali naše svetinje: katoličke crkve, kapele, župne kuće, samostane i sve sakralne spomenike. U mojoj biskupiji gotovo je pola teritorija bilo okupirano i tu nije bila očuvana ni jedna crkva, ni jedan crkveni objekt, sve je bilo porušeno. Tako da možemo slobodno reći da je to bila mržnja ne samo na sve hrvatsko, nego i na sve katoličko. U tom kontekstu treba gledati i ubojstva katoličkih svećenika, kako u Domovinskom ratu tako i u Drugom svjetskom ratu i poraću.
Mi se moramo pitati prepoznajemo li u svojem djelovanju motiv ljubavi i istine, a drugi neka se pred Bogom pitaju za sebe i neka odgovaraju pred Bogom i poviješću.
Moja inicijativa za pokretanje kauze proglašenja naših svećenika mučenika blaženicima odnosno svetcima Katoličke Crkve nije usmjerena ni protiv koga, tako da mislim da to nije moguće povezivati s lažima ni politikama bilo koje druge zajednice, političke ili vjerske. Naša je nakana pokloniti pozornost žrtvi naših svećenika koji su ubijeni iz mržnje prema katoličkoj vjeri, učvrstiti postojeći kult i povećati štovanje prema njima. Poruka je čuvanje istine, poštovanje žrtve i uzdanje u njihovu pomoć i zagovor u našim trpljenjima.
Ekumenski odnosi veoma su važni i mi se, osobito poslije Drugoga vatikanskoga koncila, veoma trudimo gajiti dobre odnose s našom kršćanskom braćom drugih Crkava. Međutim to nije i ne smije biti uvjetovano unutarnjim pitanjima pojedinih crkvenih zajednica.
Pitanje beatifikacije i kanonizacije izričito pripada kompetenciji svake Crkve i kada se upliće jedna Crkva u pitanja druge Crkve, to može izazvati neke napetosti i razdor. Proglašenje naših 25 sisačkih svećenika mučenika svetcima Katoličke Crkve nema i ne može imati nikakvih negativnih implikacija u odnosima naših Crkava. Većinu su ubili partizani, njih 21, dvojicu su ubili ustaše i dvojicu četnici. Sve te ideologije i vojne jedinice bile su nasilne i sijale su teror i tako vladale. Nisu poštovali Crkvu te su uklanjali svećenike i ubijali ih. Bilo je žrtava i na strani pravoslavnih i muslimana, osobito u Drugom svjetskom ratu. Svaku žrtvu trebamo poštovati, a one koji su ubijeni iz mržnje na vjeru trebamo štovati i moliti im se.
Ponavljam, kanonizacija je unutarnja stvar pojedine Crkve i jedna se Crkva u tim pitanjima ne može miješati u kompetenciju druge Crkve. Papa Franjo pokazao je veliku otvorenost i privremeno zaustavio proces kanonizacije bl. Alojzija Stepinca zbog pisama pokojnoga patrijarha Irineja. Time je pokazao dobru volju i želju za razumijevanjem teškoća koje imaju pravoslavni s tim. Dapače osnovao je mješovitu komisiju koja je imala zadaću razmotriti na temelju dokumenata djelovanje bl. Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata. Nakon rada mješovite katoličko-pravoslavne komisije (2016. – 2017.) mi hrvatski katolici očekujemo da Papa proglasi bl. Alojzija Stepinca svetim jer, kako i sami kažete, nisu se našli nikakvi dokazi koji bi stavili u pitanje njegovu svetost. Zbog intervencije pravoslavaca u tu kauzu, koja je nama hrvatskim katolicima veoma važna, došlo je do srozavanja prije postignutih veoma dobrih međusobnih odnosa. Mislim da će naši katoličko-pravoslavni odnosi biti ponovno bolji kada Papa proglasi bl. Alojzija svetim jer istina mora pobijediti. Sve drugo je nevažno. Ljubav je bit svega, i istine, ali istina je temelj prave ljubavi koja bez istine postaje slijepa i fluidna, neplodna i samo jalov osjećaj, a ne snažni pokretač dobrih odnosa.
