BISKUPIJSKA ETAPA BISKUPSKE SINODE VEĆ JE AUTENTIČAN SINODSKI HOD »Slušanje Boga po osluškivanju drugih«

»Prvi dio sinodskoga procesa nudi temelj za sve ostale etape. Namjera je biskupijske etape… da što je moguće većemu broju ljudi ponudi istinsko sinodsko iskustvo slušanja drugih i zajedničkoga hoda naprijed, pod vodstvom Svetoga Duha.« Tako o prvoj, biskupijskoj etapi (traje do 15. kolovoza) Biskupske sinode govori »Vademecum«, posebni priručnik koje je Generalno tajništvo Biskupske sinode u Vatikanu priredilo upravo za prvi dio sinodskoga hoda.

Tvrdnja da biskupijska faza daje temelj čitavoj Biskupskoj sinodi o sinodalnosti Crkve, koja će prije završnoga zborovanja u Rimu u listopadu 2023. godine proći i kontinentalnu razinu, sugerirala bi da biskupijska faza služi kao svojevrsno prikupljanje podataka o tome što ljudi misle, kao stvaranje svojevrsne baze različitih iskustava življenja vjerničkoga i crkvenoga života te različitih pogleda na Crkvu izvana, kako bi se onda u kasnijim fazama o tome promišljalo. Djelomice, i u određenom smislu, to i jest zadaća prve faze. No dokumenti su jasni glede toga da već i biskupijska razina želi ponuditi pravo sinodsko iskustvo, koje je u spomenutom »Vademecumu« u jednoj rečenici opisano na najkraći mogući način kao »slušanje Boga po osluškivanju drugih«.

Jasno, zahtjevna zadaća osluškivanja širokih slojeva Božjega naroda mora imati i strukturalnu stranu. U njezinu je središtu svakako povjerenik za Sinodu, kojega imenuje biskup i koji usklađuje rad s tijelima, uvjetno rečeno, više razine (primjerice komunikacija s biskupom i biskupskom konferencijom, posebno u obliku pisanja sažetaka s pojedinih sinodskih susreta ili pisanje završnoga sažetka za biskupsku konferenciju), no posebno je njegov rad usmjeren prema bazi. »Vademecum« za njega predviđa niz zadaća koje se odnose kako na izravnu organizaciju sinodskih skupova po župama ili dekanatima tako i na sastavljanje upitnika te na okupljanje i po potrebi formaciju sinodskih animatora ili župnih povjerenika. U strukturu pripadaju i načini rada. Prije svega to su skupovi koji trebaju što kapilarnije zahvatiti što realniji život zajednice, tj. prije svega župe, a onda i upitnik koji zahvaljujući suvremenim tehnologijama može biti dostupan praktički svima.

Ipak, dokumenti o sinodi ne prestaju isticati da sinoda nije samo stvar forme, da nije puki raspravljački forum ni parlament u kojem bi većine odlučivale o životu Crkve, nego autentično kršćansko duhovno iskustvo, slušanje Boga koji djeluje po Duhu Svetom. Iz nekih redaka »Vademecuma« to se vrlo jasno razabire. »Sinodskim procesom Bog nas vodi na zajednički put obraćenja onim što doživljavamo jedni s drugima. Bog dolazi do nas po drugima i dolazi do drugih po nama, često na iznenađujuće načine. Da bi se to dogodilo, prijeko je potrebno poduzeti znatne napore kako bi se na sadržajan način uključio najveći mogući broj ljudi. To je prva odgovornost povjerenikâ u biskupijama, koji su imenovani da vode i animiraju biskupijsku etapu sinodskoga procesa. Tu ne će biti od pomoći površan ili programiran doprinos, premda je iscrpan i s bogatstvom sadržaja; isto vrijedi i za one prinose koji ne odražavaju svu širinu i raznolikost iskustava«, kaže se u »Vademecumu«.

Isti dokument, zazivajući još jednom »pronalaženje najučinkovitijih načina postizanja najširega mogućega sudjelovanja«, ne oklijeva postaviti veoma zahtjevnu zadaću: »Moramo osobno doprijeti do periferija, do onih koji su napustili Crkvu, do onih koji rijetko ili nikada ne prakticiraju vjeru, do onih koji žive u siromaštvu ili su marginalizirani, do izbjeglica, isključenih, onih bez glasa.«

»Srce sinodskoga iskustva«, kaže se također, »slušanje je Boga po osluškivanju drugih, nadahnuti Božjom riječju. Slušamo jedni druge kako bismo bolje čuli glas Duha Svetoga koji govori u našem današnjem svijetu.«

Potom se priručnik za održavanje Sinode u biskupijskoj etapi vraća praktičnijim pitanjima. »To se može dogoditi i za samo jednoga okupljanja, no snažno potičemo da se održi više susreta kako bi se stvorilo interaktivnije ozračje dijeljenja, gdje se osobe upoznaju, stječu povjerenje jedne prema drugima i osjećaju da mogu slobodnije govoriti, živeći tako istinsko sinodalno iskustvo zajedničkoga hoda. Osim formalnijih oblika razgovora i slušanja drugih, važno je da na tim okupljanjima postoje i neformalni trenutci. Hodočašća, aktivnosti u skupinama, umjetnički izričaji, pa čak i stanke za kavu mogu pridonijeti promicanju osjećaja zajedništva, posredovanjem dijeljenja zajedničkoga života s drugima.

Kako će se ti sastanci održavati, ovisit će o mjesnim okolnostima. Mogu se organizirati sastanci više župa, kao i zajedno raznih nositelja služba, poput onih u pastoralu zdravstva ili u katoličkom odgoju i obrazovanju, redovničkih zajednica, pokreta laika i ekumenskih skupina.«

Kratka su osvrta vrijedna i pitanja za savjetovanje i izradu upitnika. »Vademecum« se pritom obraća čitavoj Crkvi, svim biskupijama, pa su njegovi prijedlozi pitanja općenit putokaz, koji svaka mjesna Crkva mora prilagoditi svojim okolnostima. Spomenuti dokument nudi i razlaže glavno pitanje, a potom, da bi pomogao odgovoriti na nj, navodi deset područja koja savjetovanja i/ili upitnici trebaju uzeti u razmatranje. Jasno, neke će biskupije, s obzirom na okolnosti i osjetljivosti svojih vjernika, na neka područja staviti snažniji naglasak, a na druga slabiji.

Dokument navodi »temeljno pitanje«. »Sinodalna Crkva, naviještajući evanđelje, kroči zajedno. Kako se taj zajednički hod ostvaruje danas u vašoj Crkvi? Na koje nas korake Duh poziva da bismo rasli u svojem zajedničkom hodu?« Potom se temeljno pitanje razlaže na tri potpitanja koja, čini se, slijede logiku poznatu kao: Vidi, prosudi, djeluj. »Odgovarajući na to pitanje, pozvani smo prisjetiti se svojih iskustava. Kakva iskustva naše mjesne Crkve to pitanje doziva u pamet? Potom ponovno dublje promotriti ta iskustva. Kakve su nam radosti ona donijela? Na kakve su teškoće i zaprjeke naišla? Koje su rane razotkrila? Koje su nam uvide dala? Naposljetku okupiti plodove koje treba dijeliti. Gdje u tim iskustvima odzvanja glas Svetoga Duha? Što Duh traži od nas? Što treba potvrditi, koja gledišta promijeniti i koje korake poduzeti? U čemu uočavamo suglasje? Koji se putovi otvaraju našoj mjesnoj Crkvi?«

Deset je detektiranih područja crkvenoga života o kojima treba voditi računa dok se odgovara na postavljeno temeljno pitanje: suputnici na putovanju, slušanje, jasan govor, slavlje (liturgija kao izvor i vrhunac života Crkve), dijeljenje odgovornosti za zajedničko poslanje, dijalog u Crkvi i društvu, ekumenizam, autoritet i sudjelovanje, razlučivanje i odlučivanje, odgajanje u sinodalnosti.

Biskupska sinoda zacijelo nije čarobni štapić koji će riješiti sve složene probleme Crkve koja se, zajedno sa svijetom, suočava s promjenom epohe. No ako se uistinu što veći broj vjernika uključi u sinodski proces na pravi način o kojem Papa često govori – iskreno i hrabro iznositi svoje stajalište, ali također biti otvoren argumentima drugih, biti spreman ponizno prihvatiti istinu i potrebu za promjenom ako se kroz proces razlučivanja dođe do toga da je Bog želi – onda bi upravo biskupijska razina mogla biti jedan od ponajboljih plodova slavljenja Biskupske sinode. Naime, čim se bilo koji vjernik na taj način uključi u sinodski hod, automatski se i sam izlaže pitanju koje je njegovo pravo mjesto u zajedništvu i poslanju Crkve, a samim tim konkretna crkvena zajednica biva bogatija i življa. Ako to učini netko tko se od Crkve možda bio udaljio, time je ta osoba već pokazala barem tračak otvorenosti za povratak. Stoga se oko biskupijskoga sinodskoga hoda, poglavito oko živih susreta, vrijedi potruditi.