O prinosima katoličkih intelektualaca razvoju esperantizma u Hrvata uz Danicu Bedeković i Josipa Velebita treba se pridodati ime franjevca Teofila Velnića.
Rođen je 6. travnja 1892. u Dragi Baškoj na otoku Krku, kršten imenom Petar. U rodnom je mjestu pohađao osnovnu školu, a gimnaziju na Košljunu i u Zadru. U franjevački red Provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru stupio je na Košljunu 1907., primivši ime Teofil. Novicijat je obavio u samostanu u Kopru, koji je sve do I. svjetskoga rata pripadao spomenutoj provinciji (za vrijeme druge Jugoslavije samostan je bio prenamijenjen u zatvor). Teologiju je pohađao u Dubrovniku, gdje je zaređen za svećenika 1914. Dvije godine poslije pošao je na poslijediplomski studij u Beč, gdje je 1920. disertacijom »Idea Messianica Judaeorum tempore Jesu Christi – Židovska mesijanska misao u vrijeme Isusa Krista« doktorirao teologiju, prvi u svojoj provinciji.
U svojoj redovničkoj zajednici vršio je različite službe, tako i provincijala od 1937. do 1945. Službeno je 1939. tražio da se provinciji vrate spisi i umjetnine koji su bili ostali u zadarskom samostanu sv. Frane pod talijanskom okupacijom. Nakon II. svjetskoga rata radio je na tome da se istarski samostani koji su poslije I. svjetskoga rata pripojeni Mletačkoj franjevačkoj provinciji vrate Provinciji sv. Jeronima.
Bio je u više navrata profesor teologije na franjevačkoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku: 1920. – 1924., 1932. – 1933. i 1935. – 1938., zatim u dubrovačkoj gimnaziji te poslije u sjemeništu u Pazinu, gdje je živio od 1943. Ondje je predavao francuski, latinski, vjeronauk, prirodopis, zoologiju i nauku o čovjeku, a k tomu na Visokoj teološkoj školi u Pazinu od 1956. do 1965. moralku, pastoral, pastoralnu medicinu, dogmatiku i esperanto kao fakultativni predmet, što govori o njegovoj enciklopedijskoj izobrazbi. Jedan od njegovih đaka opisao ga je riječima: »Jaki intelektualac bliz realnosti, kao i teolog spekulativac s uvidom i razumijevanjem najmanjih sitnica praktičnoga života, široka kultura združena s najvišom jednostavnošću, mir sa živom akcijom, ljubav prema prošlosti s ažurnošću, racionalizam s dubokom vjerom i svrhunaravnošću, bistrina uma s toplinom srca…« Za vrijeme II. svjetskoga rata predavao je velik dio teoloških predmeta u provizorno formiranoj školi na Košljunu. Podosta je surađivao s fra Antom Crnicom u promicanju kauze Nikole Tavelića. Umro je 13. siječnja 1967. u Pazinu, a pokopan je na Košljunu.
Kulturno je bio višestran, u Dubrovniku je bio predsjednik Hrvatskoga pjevačkoga zbora »Gundulić«, pod imenom Zmaj Bašćanski član, tajnik i kapelan Družbe »Braće hrvatskoga zmaja« te utemeljitelj dubrovačkoga ogranka »Napretka« 1908. Uređivao je »Euharistijski glasnik« od 1926. do 1936., u kojem je podosta pisao o liturgijskim temama, a objavljivao je i u časopisima »Nova revija«, »Bogoslovska smotra«, u dubrovačkoj katoličkoj »Narodnoj svijesti« (organ Hrvatske pučke stranke do 1929.), »Kalendaru sv. Ante« i »Listu Dubrovačke biskupije«. Objavio je monografije o znamenitim franjevcima svoje zajednice »O. Fulgencije Carev« 1961. i »O. Marko Tvrdeić« 1962., a s talijanskoga je preveo »Mali cvijet iz Istre« (o fra Bernardinu Tomašiću) 1964. Poznate su i njegove apologetske brošure »Adventisti sedmoga dana (subotari) u svjetlu katoličke nauke« i »Svjedoci Jehove« 1966. Napisao je, neobjavljen, čini se, vodič po franjevačkom samostanu u Hvaru. Posebno je volio košljunski samostan, kojemu je posvetio knjigu »Košljun kod Punta na otoku Krku. Kulturno-povijesni prikaz«, koja kao godinu izdanja nosi 1966., no njezin izlazak nije doživio.
Promicao je esperanto i pisao o njemu. U Dubrovniku je 1922. bio jedan od utemeljitelja kluba esperantista, a 1924. objavio je brošuru »Problem međunarodnog jezika i Esperanto«. U »Vjesniku« Provincije nalazi se i podatak da je napisao gramatiku esperanta na hrvatskom jeziku, no nema podataka o njezinoj objavi. Zastupao je hrvatske esperantiste na međunarodnim kongresima pa je čak prigodice propovijedao na esperantu. Međunarodni katolički esperantski časopis »Espero Katolika« donio je 1967. kratku bilješku u povodu njegove smrti, s napomenom da je napisao »vrlo informativnu brošuru o esperantu«.
Bavio se i prirodnom medicinom, preporučivao piti bakalarovo ulje, a sam je, kako svjedoči jedan njegov pazinski đak, »vječno pio neku svoju ljekariju od mlijeka i češnjaka«. Ukratko, svestran i osebujan, radeći u teškim prilikama talijanske okupacije velikih dijelova njegove provincije i dvaju svjetskih ratova, dao je zamjetan prinos očuvanju i promicanju franjevačke baštine te hrvatskoj i svjetskoj esperantistici.
