Ima više povoda i razloga zbog kojih su ljudi neiskreni jedni oprema drugima. Određeni običaji i pravila u društvenom životu, nastojanje da se ne povrijedi drugoga, potreba da se stvari prikažu boljima ili gorima nego što jesu – svakako pridonose određenomu stupnju neiskrenosti. Takva »racionalizacija« neiskrenosti ipak govori da su ljudi nesavršena bića i da im motivi nisu uvijek pošteni.
Neiskrenost se ponekad skriva u crti manjega otpora, osobito u situacijama koje mogu dovesti u pitanje osobnu sigurnosti ili udobnost. Ljudi znaju biti i emocionalno neiskreni, to jest znaju izbjegavati i skrivati svoje emocije pa time smanjuju svoju emocionalnu snagu. Svim time čovjek gubi istinsku psihičku i općenito duhovnu snagu na štetu zdravlja, životne radosti i zadovoljstva.
Iskren čovjek ne mora uvijek sve reći što zna i osjeća, ali on ne će lažnim govorom podupirati ono što je krivo ili nepošteno, ne će podilaziti, ulagivati se, pretvarati se, biti licemjeran prema drugima. Poželjna otvorenost u ljubavnom i prijateljskom odnosu može nekad postati otežavajuća u poslovnom kontekstu, gdje većinom nitko i ne očekuje iskrenost toga tipa, posebice ako se nešto govori »krivoj« osobi koje se to ne tiče.
Nažalost iz prakse se potvrđuje da znaju doći situacije i nastati odnosi u kojima je ipak mudrije neke stvari zadržati za sebe. A načelno rečeno, nije dobro svakomu otkrivati svoje iskreno srce!
Istinoljubivost ovdje shvaćena kao iskrenost zasigurno je jedna od nezaobilaznih čovjekovih osobina i nema dvojbe da ju treba na svakom koraku njegovati. Međutim, uopće nije pitanje treba li biti iskren ili ne, nego samo na koji način prakticirati svoju iskrenost? Da bi se to učinilo na pravi način, treba najprije poći od sebe i svojih reakcija na tuđu iskrenost prema sebi, posebice kad je suprotna ili se ne slaže s našim poimanjem.
Uz to, ta svi smo doživjeli da se ponekad naglašavanje jedne lošije osobine ili nekoga lošega poteza zna okarakterizirati kao da je dotična osoba u cjelini loša, što je vrlo rijetko točno. Pri tome je odmah na početku važno držati na umu: biti iskren ne znači povrijediti druge, nego povesti računa o tome kako druga osoba doživljava našu iskrenost, to jest pogledati stvar s njezine točke gledišta, kao što svatko gleda sa svoje, jer ista stvar, isti iskreni prigovor ili kritika može se reći na više načina.
Da bi naša iskrenost i kritika donijele ploda i postigle pravi efekt, a to bi trebalo biti njihov glavni cilj, moraju biti na taj način rečene da ih druga strana može prihvatiti i da od naše iskrenosti bude i nama i njoj neke koristi. Ne znači da naša iskrena kritika ne smije biti za drugu stranu u određenoj mjeri neugodna, ali naša iskrenost nije primjerena ako smo njome povrijedili, nabili osjećaj krivnje, ponizili ili zgazili drugu osobu, ako nas doživi kao nedobronamjerne ili neprijateljski raspoložene prema njoj, bez obzira na to što mi to u biti nismo niti bismo uopće htjeli biti takvi.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
