Svi ste vjerojatno naviknuti susresti redovnicu. Ako je sretnete, ne ćete se začuditi. Časnu sestru možete vidjeti u crkvi, na vjeronauku, u šetnji gradom, u bolnici, na televiziji… No kod nas u Rusiji, neobično je susresti i katolika, a redovnice su prava rijetkost! Osim nas dviju u Taganrogu, nema sestara (u habitu) 400-500 kilometara daleko!
Mi ne možemo izići iz kuće a da netko ne bi obratio pozornost na nas. Reakcije ljudi su različite: neki ne znaju baš ništa o nama, neobične smo im i čude se. Drugi znaju barem da smo Božji ljudi, neki se žele i okoristiti našim prijateljstvom s Bogom…
Susjedi očekuju lijepu riječ, prodavačica u dućanu kad nas vidi toliko se zbuni da joj moramo pomagati oko računa, radoznali prolaznici znaju nas pitati koje smo vjere i jesu li i katolici kršćani. Jedan djedica strogo nas je odmjerio, od glave do pete, i zaključio da mi »nismo ni ružne ni glupe i, prema tome, nemamo što raditi u samostanu«. Kad smo mu rekle da je Bog dostojan da mu poklonimo cijeli svoj život, i ono najbolje što imamo, zamišljeno je kimao glavom. Jedna bakica, vidjevši nas u prolazu, zaključila je da u Taganrogu mora negdje biti katolička crkva i svećenik, te nas je posjetila i tako omogućila ispovijed svojemu bolesnomu mužu. Mlade mame ostaju u nelagodi kad njihova djeca, ugledavši nas, pokazuju prstom i viču: »A što je ovo?!« A ni same ne znaju odgovora..
No oni koji o Bogu i Crkvi bar nešto znaju smatraju da su monahinje ili matuške (tako se na ruskom nazivaju časne sestre) Božji ljudi, njemu posvećeni, i da preko nas mogu na neki način doći u kontakt s Bogom.
Na primjer, kad smo prolazile pokraj kuće bakice Oljge, ona je istrčala pred nas i povjerila nam da se boji smrti jer je mnogo griješila. Pristala je da ju pripremimo za ispovijed i pozovemo svećenika. Drugi često uzdišu: »Blago vama, vi ste blizu Bogu!«, i obraćaju nam se u problemima i potrebama, vjerujući u Božju pomoć po našim molitvama. Ponekad traže savjet, ili da ih saslušamo, no najčešće traže molitvu…
A Isusova pažnja prema nama je dirljiva. Baš danas smo imale nevolju: vraćale smo se iz susjednoga grada, po snijegu, ledu i blatu, i pukla nam je guma. U blizini ni benzinske, ni vulkanizera… Nema druge, moramo ju promijeniti. Tek što smo započele proceduru, zaustavi se jedno vozilo, dva mlada muškarca zažele nam Božju pomoć, i za pet minuta promijene nam kotač. Nastavile smo svoj put, suhe i čiste, blagoslivljajući te dobre ljude.
Lijepo je biti pred Bogom u molitvi za one koji o Bogu znaju samo da postoji! Lijepo je biti znak Božje prisutnosti u ovom svijetu, »podsjetnik« na Božju blizinu. Kad pomažemo našim bolesnicima i nevoljnima, dopuštamo Bogu da djeluje preko nas. I same tako često doživljavamo njegovu ljubav i brigu.
Ali mi smo samo obični ljudi. Nemojte misliti da su redovnice ili misionari neki osobiti ljudi, »pali s Marsa«. Bog je onaj koji nas je pozvao da mu posvetimo život, da budemo njegovi bliski prijatelji, da mu se stavimo na raspolaganje. I zato smo mu zahvalni. No On nas sve trajno poziva, traži srca koja će ispuniti svojom ljubavlju i darovati svijetu.
Što ako poziva baš tebe?
Sestre karmelićanke BSI, misionarke u Rusiji:
s. Mirjam i s. M. Augustina
