Legenda župe sv. Luke u Travnom u Novom Zagrebu svakako je Ivo Pancirov. Otkako živi u kvartu, a tome je više od 40 godina, prvi je župni suradnik svakomu župniku koji je u Travnom djelovao. Pastoralni je vijećnik, pjevač u župnom zboru, čitač misnih čitanja, pomagač i podupiratelj na svim župnim razinama. Primarno je suprug, otac i djed. Kao umirovljeni bankar pun je raznoraznih obveza, ali za svoju župu uvijek pronađe vrijeme.
Rođen je 27. prosinca 1943. u Primoštenu. Majka mu je bila Antica, djevojački Huljev, a otac Jakov Pancirov. Oboje su bili rođeni Primoštenci. Antica je bila domaćica, a Jakov ribar, ratar. Oboje su pokojni. Njih su se dvoje upoznali na rodnoj grudi i vjenčali se u župnoj crkvi sv. Jurja. Najprije su živjeli s Jakovljevima pa u kući Antičinih roditelja koji su tada već bili pokojni. Živjeli su ondje do smrti, Jakov do 1973., a Antica do 1995. Dvadeset dvije je godine kao udovica živjela sama, premda je rodila osmero djece. Svi su se skrasili dalje od primoštenskoga ognjišta. Najstarija kći Svetinka preminula je u trećoj godini. Sada pokojna Celina, rođena 1931., sa suprugom je živjela u Zagrebu, nisu imali djece. Antica je na svijet došla 1933. Bavila se ugostiteljstvom. S pokojnim suprugom rodila je jedno dijete. Žive u Zagrebu. Oliva je 1935. godište, domaćica je, sa suprugom živi u Primoštenu, imaju četvero djece. Nakon nje je 1937. rođena Nevenka, i ona se bavila ugostiteljstvom, suprug joj je pokojni, ima dvije kćeri, žive u Zagrebu. Zatim je na svijet 1940. došla Ana. Domaćica je, živi u Beogradu s dvoje djece, suprug joj je pokojni. Zatim je rođen Ivo, a nakon njega 1947. Ante, sada pokojni profesor povijesti. Sa suprugom i dvojicom sinova živio je u Zagrebu. Najmlađa Marija, rođena 1950., završila je srednju ekonomsku školu, radila je u struci, sada je u mirovini. Živi u Šibeniku. S pokojnim je suprugom dobila troje djece.
»Majka nas je rodila osmero«, pripovijeda Ivo. »Glad je bila beskrajna. Svaku je subotu naša mati mijesila kruh koji je morao trajati tjedan dana. Držala ga je pod ključem. A to znači da smo uglavnom jeli ništa. I vode smo bili željni. Ljeti je nije bilo. Ako je bilo kiše, znali smo imati smokava i grožđa. Naše su nas susjede časne sestre franjevke spasile sto puta. Djed im je dao zemlju na kojoj je izgrađen njihov samostan. One su zato osjećale posebnu brigu prema nama. Kad bi imale više kruha ili krumpira, darovale bi nam. Naše je poštovanje i ljubav prema časnim sestrama bilo neizmjerno. Njihov je samostan gradilo 36 primoštenskih obitelji. Svi su ostali u Primoštenu bili orjunaški orijentirani, bili su sami partizani i četnici. Naš sada pokojni ujak, mamin brat, bio je dominikanac, bijeli fratar Anđelik Huljev. Njega su partizani pozvali na sud u Šibenik da dade izjavu da je samostan izgrađen na prijevaru na zemljištu njegova otca. Predložili su mu da će njemu darovati samostan, a da će časne biti protjerane. Ujak im je, suprotno njihovim željama, odgovorio da je pretužan što njegov otac nije bio u stanju samostan časnim sestrama izgraditi sam.«
»Nas se osmero djece u ranijim danima dobro slagalo. A danas bi za jednu kršćansku obitelj bratski odnosi trebali biti bolji. Volio bih, pokušavao sam, ali ne mogu nikoga natjerati. Roditelji su nas lijepo odgajali. Mama je bila blaga, dobra, milostiva osoba, duboka vjernica. Radila je, krpala, mučila se. Vrt je bio škrt, suše su bile strašne, nerijetko je pomagala drugima da bi od njih dobila nešto za nas svoju djecu. Beskrajno nam je bila dobra. Tata je bio dobar, vrijedan, skroman. Borio se da nas prehrani, uistinu mu je bilo teško. Kad danas slušam ljude kako bi imali djecu samo ako im mogli sve priuštiti, razmišljam da nikoga od nas po tom kriteriju ne bi bilo. Ne da nismo ništa imali, nego smo redovito bili gladni. Pa smo opet preživjeli.
A imali smo i lijepih trenutaka u životu. Moja je pokojna punica rodila 17 djece. Kad gledam ovaj Hod za život, koji smo nedavno imali, obuzme me radost, veselje. Ne mogu shvatiti šačicu glasnih ljudi koji protestiraju protiv života. Crkva, obitelj i domovina tri su stožera bez kojih bismo davno propali. Vjerujem u budućnost hrvatskoga roda sve dok ima takvih obitelji koje su bile u Hodu. Moji su se roditelji dobro slagali, premda je siromaštvo vrlo izazovno za preživljavanje na svim razinama obiteljskih odnosa. Kod nas se u kući Bog redovito molio. Pozdravljenje je bilo neizostavno ujutro, u podne i navečer, navečer se molila i krunica. I danas je tako kod mene. Unuci predvode molitvu, iako su djeca. Odrastanje u Primoštenu, osim velikoga siromaštva, vezano mi je uz veliku privrženost Crkvi. Svećenici su mi bili jako važni. Župnik nam je u dva navrata bio Josip Arnerić, kasniji šibenski biskup. Okupljao nas je, svako smo nedjeljno popodne bili kod njega. Nabavio nam je stol za stolni tenis, šah, domino, ‘čovječe, ne ljuti se’, kupovao nam je knjige. Bilo nas je 15, 20 momčića i djevojaka i družili smo se. Svi smo bili gladni pa nam je župnikova sestra pekla uštipke. Nahranili su nas stotinu puta. Župnik Arnerić nagovarao je naše roditelje da nas šalju u sjemenište. Govorio im je da ćemo završiti škole, prehraniti se, a da će netko od nas postati i svećenik. U to se doba po Slavoniji, Međimurju i Zagorju prikupljala hrana za sjemeništa i samostane, krumpir, grah i ostalo. Tuga me hvata kad vidim danas koliku hranu bacamo. Od svećenika posebno mi je važan bio i Slovenac don Vjeko Kurent. I on nam je bio divan. Kao i Dominik Škevin. S njima sam u kontaktu ostao i u kasnijim danima.«
»Četiri sam razreda osnovne škole završio u Primoštenu. Bio sam izvrstan učenik, iako su me dali u školu sa smo pet i pol godina. Svejedno mi je išlo. U tom bi nam vremenu nerijetko u pohode dolazio ujak dominikanac. S njim bismo molili krunicu oko komina. Svaku bi večer neki udbaš stajao ispred naše kuće i slušao što mi govorimo. Ujak ih je jako zanimao. U jednom trenutku spremali su se ubiti nam mater. Zato što se pobunila kad su nam oteli svinju. Bunila se da ima osmero gladne djece, ali nije bilo milosti. Peti sam razred polazio u Bolu, živio sam u samostanu kod dominikanaca. Tako su se dogovorili mama i ujak. Išao sam u svjetovnu školu u mjestu, a u samostanu mi je bilo prekrasno, nezaboravno. Dominikanci su bili divni. Do reda se držalo. A bilo je i hrane. Pri kraju mojega petoga razreda, 1953., dogodio se napad na samostan. U blizini je bila takozvana Bijela vila. Ona je bila dijelom dominikanskoga samostana, ali su je partizani 1945. oteli dominikancima i pretvorili je u đački dom. Kad je nastala kriza oko Trsta, nahuškali su omladince iz doma da kamenjem gađaju naš samostan, prozore i vrata. Ostao sam u šoku od straha. Imao sam samo deset godina. Sve je bilo uništeno. Nekako smo preživjeli do kraja školske godine, a onda su partizani donijeli zakon po kojem sam morao izići iz samostana. Osnovnu sam školu po novom morao završiti vani, a u samostan sam se smio vratiti tek nakon četrnaeste godine. Šesti sam razred zato polazio kod tatina prijatelja na Murteru. Taj je prijatelj bio mesar, gladi zato nije bilo. A u sedmi sam razred svakodnevno putovao iz Primoštena u Šibenik. Putovalo se starim parnim brodom od 5 i 15 do 7 i 45 ujutro. A popodne se dva i pol sata gubilo na povratak. U mojem osmom razredu otvorila se osnovna škola u Primoštenu. Napokon normala. Osnovnu sam školu završio 1958. i upisao gimnaziju u Šibeniku. Ponovno sam po četiri sata dnevno provodio u parnom brodu. I tako četiri godine. Učio sam tijekom vožnje. Navečer, kada bih došao doma, bio je mrak, a struje tada nije bilo. Ponekad je navečer trebalo nešto i pomoći u kući, a učiti se pod petrolejkom baš i nije moglo. Teško mi je bilo u gimnaziji. Nastavnički kadar bio je orjunaško-komunistički. Otac me na Božić nikada nije pustio u školu. Bilo je svega, ali sam maturirao 1961. Preteški gimnazijski dani stvorili su u meni plan bijega u Italiju malenim brodićem na vesla. Školu sam zapustio, negativne su se ocjene nizale, plan je na kraju bio otkriven i propao je. Nastala je panika zbog četiri negativne ocjene. Tada sam se zavjetovao Gospi da ću do kraja života svaki dan moliti krunicu ako ispravim jedinice. Došao je dan u kojem sam sve četiri jedinice ispravio, a zavjet do danas nisam prekršio. Inače sam se nakon osmoga razreda mogao vratiti k dominikancima na Bol, ali se za to nisam odlučio. Nisam bio siguran da bih bio redovnik svećenik, premda je mama to žarko željela.«
»Odlučio sam se za studij ekonomije u Zagrebu. Shvatio sam da ću se s tim najlakše zaposliti. Imao sam sreću što je najstarija sestra Celina već bila udana, nisu imali djece, a živjeli su u dvosobnom stanu u Zagrebu. Dali su mi drugu sobu i toliko hrane da nikada nisam bio gladan. Tako mi je i supruga školovana, uz pomoć članova obitelji. Za sve ostalo, za knjige, bilježnice, kino, morao sam si zaraditi preko student-servisa. A to znači da sam do mile volje istovarivao drva, razne vreće, čistio snijeg. Sjećam se kako sam kao brucoš dva dana čistio od snijega Dinamov stadion. Sve što sam dobio, poslao sam roditeljima i mlađemu bratu i sestri za brašno. Time se ponosim. Dobro sam se snašao u Zagrebu, na prvi sam se pogled zaljubio u taj grad, ali sam planirao vratiti se u Primošten. Našao sam si društvo koje se okupljalo u 11 sati u bazilici Srca Isusova u Palmi, na glasovitim propovijedima o. Mije Škvorca. Bilo je to krasno društvo s kojim sam i danas povezan. Redovito sam polagao ispite i diplomirao godine 1965., sa 21 i pol godinom života. Onda sam otišao u vojsku, u kažnjeničku jedinicu u planinsku pješadiju planina Crne Gore. Nosili smo zapečaćenu omotnicu s karakteristikama. Meni je pisalo da sam veliki klerikalac neprijateljski raspoložen prema socijalističkoj Jugoslaviji. Teško mi je bilo u vojsci, krvavo, zima je bila strahovita, temperature minus 25, a ja Dalmatinac. Preživio sam. Po povratku sam dobio žuticu pa sam 48 dana ležao u šibenskoj bolnici. Po ozdravljenju sam kratko bio kod svojih pa sam krenuo put Zagreba. Godine 1967. dobio sam posao službenika u Jugobanci. I dalje sam stanovao kod Celine. Tada sam već bio svoj čovjek. Imao sam posao, plaću, društvo, budilo se hrvatsko proljeće, kod sestre mi je bilo dobro. Iz Jugobanke sam 1978. prešao u Hrvatsku narodnu banku u kojoj sam ostao do 1996. Tada sam otišao u Slavonsku banku pa posljednjih sedam godina do umirovljenja u Credo banku. U Slavonskoj i Credo banci bio sam direktor podružnice. U HNB-u sam bio jedini inspektor savjetnik koji nije bio u Partiji. Godine 1990. Bio sam šef kabineta guverneru Anti Čičin Šajinu.«
»U veljači 1970. upoznao sam svoju suprugu. Ona je Pava, djevojački Tečić, rođena 1945. Iz Uskoplja je, diplomirana je sociologinja, a radila je u vrtiću kao odgojiteljica, sada je u mirovini. Upoznali smo se na plesu u studentskom domu. Vjenčali smo se te iste godine u Primoštenu. Vjenčao nas je, naravno, moj ujak. Pa smo se vratili u Zagreb. Kupili smo malu kućicu na Kustošiji, sa zemljanim podom i bez vode, u župi sv. Nikole Tavelića. Nakon dvije godine od firme sam u Zapruđu dobio stan u kojem smo ostali četiri godine. Tada smo pripadali župi sv. Ivana apostola u Utrini. Na kraju smo dobili trosobni stan u Travnom u kojem smo i danas. U župi sv. Luke. Dobili smo troje djece. Godine 1972. rođen nam je Tomislav. On je diplomirani ekonomist zaposlen u Agenciji za plaćanje u poljoprivredi, neoženjen je, živi s nama. Zatim smo 1974. dobili Ivanu, diplomiranu arhitekticu zaposlenu u struci u privatnom poduzeću. I ona je neudana, živi u svojem stanu. Najmlađa Jelena rođena je 1980. I ona je diplomirana ekonomistica zaposlena u bankarstvu. Živi u Zagrebu, udana je, imaju Bornu i Jakova, moje unučiće od devet i sedam godina koji su mi beskrajna ljubav i veselje. Čuvao sam ih pet godina, bio s njima po cijele dane. Zadovoljan sam djecom, dajem im plus četiri. Jer bih želio da se stariji ožene, skrase. Supruga je za minus pet. Jako smo različitih mentaliteta, ali se dobro slažemo. Sobom nisam sasvim zadovoljan. Naučili smo prihvaćati se u različitosti. Prošli smo Hrvatsku zajednicu bračnih susreta u kojoj smo poslije bili aktivni kao voditelji. Zajedno smo pomagali o. Juri Bosančiću oko priprava mladih za brak.«
»S dolaskom u Travno postali smo aktivni župljani. Osjetili smo potrebu, znali smo da tu pripadamo, da je to naše, da svećenik ne može sam, da nas treba, da nas želi. Od samih je početaka to bio ozbiljan angažman. Prvi nam je župnik bio Petar Ribarić koji je poslije našoj Jeleni bio krsni kum. U nemogućim smo mu uvjetima u Travnom pokušali biti od velike pomoći. Kao liturgijski prostor služio nam je jedan stan na prvom katu zgrade. Na stubištu je trebalo biti reda, a djeca su galamila. Oko nas je bilo neprijateljsko okruženje. Na dječjim je misama u tom dvosobnom stanu znalo biti više od 200 djece. Skidao sam im kaputiće, brinuo se za njih. Znali su padati u nesvijest jer nije bilo zraka, teško je bilo, uvjeti nikakvi. Pomagao sam u organizaciji pričesti i krizma koje smo imali u Jakuševcu.
Župni sam vijećnik postao 1977. I to sam do dana današnjega. Živo se sjećam kako smo tada odlazili pješice s upaljenim fenjerima na polnoćke u Jakuševec. Brinuo sam se za svibanjske i listopadske pobožnosti, pobožnost križnoga puta, skupljao milostinju. U mojem su stanu svi župnici bili doma. Poslije Ribarića za župnika smo dobili sada pokojnoga Stjepana Tumpu. Svu sam suradnju nastavio s njim. Bio je izvanredan, a odnosi su nam bili više od prijateljskih. Bio je veliki čovjek, svećenik, domoljub, ja sam mu govorio na sprovodu. Nakon njega k nama je došao Drago Papić, veliki svećenik, divan propovjednik i pjevač. Već pred kraj Tumpina župnikovanja smjeli smo slaviti mise nedjeljom i blagdanom u prostorima škole. To je za nas bila revolucija. Svaki se vikend sve spremalo, uređivalo. Sve su aktivnosti nastavljene, prijateljstvo sa župnikom postalo je veliko.«
»Oformljen je Odbor za izgradnju crkve i počeli smo prikupljati novac. Ja sam kao bankar žonglirao oko novca i kamata. U vremenu župnika Tumpe na blagdan sv. Luke 1987. dobio sam batina od prvoga susjeda kada smo održavali red na stubištu. Udario me podzemnim kabelom. A onda nam za župnika dolazi Josip Horvat, neumorni, uporni, pozitivno tvrdoglavi graditelj. Prilikom izgradnje naše crkve u javnosti je izneseno puno laži, tijekom izgradnje bilo je raznih problema. Osobno sam zbog spletki oko crkve bio prijavljen policiji. Dvojicu sam inspektora i u kući imao, ali je sve dobro prošlo. Crkva je, hvala Bogu, izgrađena. Tada nam je u Travno za župnika došao Danijel Dukić, divno dijete, predivan svećenik. Počeo je okupljati mlade, razne druge zajednice, stvarati živu Crkvu. Sjećam se, za vrijeme župnika Dukića, bio je jednom prilikom blagdan, a župnik je toga dana otpratio u vječnost otca jednoga javnoga djelatnika. Večernja misa bila je namijenjena za dušu čovjeka pokopana toga dana. Kako je bio blagdan, misi je nazočio velik dio zbora pa smo pjevali. Nazočni sin pokojnika nije htio prihvatiti pjevanje. Shvatili smo da se radi o agresivcu pa smo po završetku mise blokirali vrata sakristije. On je jurišao na nas, vikao, psovao nas, silno je prostačio želeći se dočepati župnika. Više nas fizički ga je izguralo iz crkve i pozvalo policiju. Posljedica divljanja toga čovjeka bila je samo jedna provedena noć u postaji u Remetincu. Prije tri godine poslan nam je Vlado Hren. S njim također imam izvanredna iskustva. Važna mu je duboka vjera, duboko rodoljublje. I njegov sam pastoralni suradnik, iako je to sada manje nego što je bilo prije. Treba dati priliku mladima. No, i dalje sam član pastoralnoga vijeća, pjevam u župnom zboru, čitam misna čitanja, skupljam milostinju, berem mahovinu u šumi za stvaranje jaslica, uredim križni put.«
