Dr. Dubravka Hrabar,
profesorica na Pravnom fakultetu u Zagrebu
Moje djetinjstvo i mladost zbivali su se u mračnim vremenima kada se o kardinalu Stepincu nije smjelo ni govoriti. No do mene su dolazili tračci istine o tom velikom čovjeku vjere, koje smo prenosili potajice jedni drugima. Blaženik nam je tada bio uzor ljubavi prema domovini, odanosti Materi Crkvi i nepokolebljivosti vjere. Maglovite, točkaste i nepotpune spoznaje o njegovu utamničenju, muci i ustrajnosti te na kraju za nas smrtnike preranu odlasku u Očev zagrljaj bile su sve više poticaj za iznalaženje istine o životu i žrtvi blaženoga Alojzija. Neprestano me pratila misao kako je divno biti tako hrabar i postojan u vjeri.
Kasnije, dolaskom slobode, doznala sam mnogo toga što se ranije iskrivljavalo i nijekalo. Spoznavala sam o tom dobrom čovjeku sve više pojedinosti kroz njegovu biografiju i postulaturu, a oduševljenje je kulminiralo njegovim proglašenjem hrvatskim blaženikom kada nas je pohodio sv. Ivan Pavao II. Shvatila sam da preda mnom u zagrebačkoj katedrali počiva čovjek koji je usprkos nepravdi okrenuo i drugi obraz, slijedio Kristov put i postao za mene svetac. Njegovo geslo In te Domine speravi počelo je odjekivati u mojoj nutrini postavši putokaz u mojem životu.
Blaženikova ustrajnost i ponositost kroz sve vrijeme sudskoga procesa i nakon njega bili su za mene kao pravnicu put kako nadrasti nepravdu koja jako boli. Počela sam se blaženomu Alojziju utjecati kad god sam imala neki pravni problem i on nije ostao nijem na moje zazive. Štoviše, uvijek je pomalo nevjerojatno kako spremno »čeka« da mi pomogne riješiti moje nepravde. Priznajem da mi nedostaju tihi posjeti katedrali i molitva u tišini na njegovu grobu. No vjera u Gospodina kakvu je živio bl. Alojzije ojačava me i bodri, bivajući svjetiljka na mojem životnom putu.
Miro Gavran,
književnik i predsjednik Matice hrvatske
Dvadeset i pet je godina prošlo otkako je sveti Ivan Pavao II., jedan od najvećih državnika i pastira današnjice, ujedno velik prijatelj našega naroda, proglasio zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca blaženim. Pamtim to kao jedan od najvećih događaja u našem narodu jer je naboj koji se osjetio toga trećega dana listopada 1998. u Mariji Bistrici bio prisutan u samo nekoliko navrata od Domovinskoga rata.
Put blaženoga Alojzija i njegov uzoran život, od trenutka kad je sa samo 36 godina postao najmlađim biskupom na svijetu i preuzeo jednu od najtežih zadaća, a to je briga o vjernicima, odnosno pastoral nadbiskupije, trajni su uzor svakomu čovjeku.
Blaženi Alojzije Stepinac bio je čovjek principa, beskompromisan u vjeri i borac za prava i slobodu svake osobe, što se očitovalo i u molitvama za one koji su mu fizičku slobodu ograničili i oduzeli. Pisanoj riječi, uz molitvu, posvećivao je mnogo vremena i pažnje. To se očitovalo i u promicanju katoličkih tiskovina i medija, pisanju propovijedi i prevođenju duhovne literature. Pronoseći Istinu, bio je nerazdruživ s Crkvom, a epiteti i vrline koje se vežu uz našega blaženika poput pravednosti, iskrene ljubavi, duboke vjere, mudrosti, čistoće, velikodušnosti, dobrote, hrabrosti, poniznosti i strpljivosti jedina su »oružja« koja bi svijet trebao poznavati i koja nam je blaženi Alojzije ostavio u trajni zalog.
Petar Buljan,
glazbenik
Od malih nogu znam za bl. Alojzija Stepinca jer sam odgojen u katoličkoj obitelji. No ime toga zagrebačkoga nadbiskupa nije bilo tek jedno ime i lik među stotinama svetih sličica u našoj obitelji, nego izvor nadahnuća i duhovne blizine. Još sam kao dječarac redovito nosio sa sobom sličicu s likom bl. Stepinca, njegovim biskupskim geslom i molitvom za beatifikaciju i pratila me u danima osnovne i srednje škole. Sjećam se da sam često znao upućivati Stepinčevo biskupsko geslo kao strjelovitu molitvu: »U tebe se, Gospodine, uzdam.« Potvrdu da je Stepinac imao ulogu u mojem duhovnom životu utvrdila je i činjenica da sam odrastao u župi u kojoj je naš župnik s posebnom pažnjom njegovao nacionalni identitet. Tako sam, dok smo učili o herojima vjere i naroda, često slušao o Stepincu i njegovu trpljenju za Crkvu i hrvatski vjernički narod. Te su me priče već tada fascinirale, ali i oblikovale – jer sam imao priliku upoznati nadbiskupa koji je ostao ustrajan i vjeran Katoličkoj Crkvi, ali i svojemu hrvatskomu narodu.
To se potvrđivalo i u kasnijim godinama. Primjerice hodočasteći u Krašić, doživio sam snažno duhovno iskustvo i Božju prisutnost posjetivši Stepinčevu spomensobu, gdje se mogu vidjeti predmeti koje je naš blaženik svakodnevno upotrebljavao tijekom svojega zatočeništva. Jednostavno, taj je prostor natopljen molitvom, kao i zagrebačka katedrala i njegov grob. Kada god sam bio u središtu Zagreba, dolazio bih na njegov grob, tražeći njegov zagovor prije ispita, ali i u trenutcima prije zaruka. Uzdao sam se u Stepinčev zagovor u ključnim trenutcima svojega života.
Osim Stepinčeve nevjerojatne predanosti Crkvi i narodu, ostao sam zadivljen čitajući njegova pisma zaručnici Mariji Horvat. Kroz ta je pisma posvjedočio ljepotu katoličkoga ćudoređa i morala, iz njih se vidi kako je Stepinac imao svet pogled prema zaručništvu i hodanju. Vjerujem da u tome Stepinac može biti zagovornik i današnjim mladima.
Marko Đurin,
rektor Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima
Kada razmišljam o blaženom Alojziju, svakako u njegovu liku vidim čovjeka koji je živio kršćanski život do punine, do savršenstva. O njegovu životu možemo razmišljati na mnogo načina. Mnogo je toga dobroga što je on činio za svojega zemaljskoga života. Kao svećenik i biskup marljivo je i neumorno pomagao siromasima i potrebitima, a onda u teškom vremenu rata i poraća spašavao je ljudske živote. Spasio je mnoštvo ljudskih života. Učinio je toliko dobroga. Tu je i njegovo mučeništvo i trpljenje, križni put koji je prošao time što je bio nevin osuđen te kao takav i završio svoj zemaljski život dajući primjer vjernosti i ustrajnosti do kraja, unatoč teškoćama.
Nadalje, on je čovjek savjesti. Savjesti formirane po Božjim zakonima, savjesti uronjene u Božju ljubav koja onda rađa obilnim plodom u svemu što čovjek jest i što čini.
I na kraju, Stepinac je čovjek svetosti. Svetost koju je Stepinac živio svetost je na koju nas i on sam poziva. Rekao bih da se ona ne sastoji toliko od činjenja nekih velikih i izvanrednih stvari, nego izrasta iz redovitoga svakodnevnoga kršćanskoga života. To je svetost koja živi od naše autentičnosti u svakom trenutku našega života, u svoj našoj osobnosti, sa svim našim manama i slabostima, i sa svim našim vrlinama. Iz te redovitosti kršćanskoga života rađaju se onda velika djela. Meni je osobno bl. Alojzije Stepinac upravo u tome svjetionik i putokaz.
Lino Červar,
bivši izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, svjetskoga prvaka i olimpijskoga pobjednika
Blaženi kardinal Alojzije Stepinac rekao je: »Nema jake Hrvatske bez jake, moralno zdrave i zadovoljne hrvatske obitelji i svih njenih građana neovisno o nacionalnosti, ideologiji i svjetonazoru.«
Po meni to je prava poruka našoj vlasti, političarima, svima koji odlučuju o sudbinama naših obitelji, ali jednako na znanje svim našim građanima. Mi u športu kažemo: to je recept ili tajna uspjeha. Međutim, to je proces koji započinje u obitelji.
Najprije trebamo poraditi na odgoju svoje djece da bismo potom kao roditelji jednoga dana mogli svojim primjerom to prenijeti na djecu. Pritom nikad ne smijemo zaboraviti da roditelji imaju značajan utjecaj na odgoj te na intelektualni razvoj djece. Odgajati je isto kao i voljeti. Ključ potencijala djetetova mozga leži upravo u odnosu roditelja i djece.
Daljnji utjecaj na razvoj djeteta ima odgojno-obrazovni sustav, zajednica, šport i Crkva. Mi ne smijemo dopustiti da nam djeca budu moralno nepismena. Odmalena moramo učiti djecu da znaju razlučiti dobro od zla, da se odmaknu od animoziteta bilo koje vrste. Mi ih moramo poučavati da se mogu aktivno boriti bez straha za svoja uvjerenja i za istinske vrijednosti koje su naslijedili od svojih roditelja.
Moramo poučavati djecu da budu dio društva građana, a ne podanika. Takvoga društva u kojem ne želim savijati leđa, ali i društva u kojem se poštuje svako ljudsko biće.
Da bi hrvatska obitelj bila sretna, moramo raditi na odgoju mnoštva, a ne političkom odgoju, jer jedino na taj način moći ćemo živjeti u miru, slobodi, zajedništvu i svim blagodatima života. Politički odgoj dijeli ljude. Ako nas dijele, nema zajedništva, nema napretka, nema energije, nema sreće, nema zadovoljstva, nema jake Hrvatske.
