Božja riječ u tekstu iz Knjige proroka Izaije uspoređena je s kišom i snijegom koji silaze s neba sve dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni. Sveti pisac pred očima ima prilike svoje zemlje koja ovisi o obilnim jesenskim i proljetnim kišama te o snijegu koji se topi s Hermona i puni vodama izvore Jordana. Zemlja toga područja, koja je po sebi plodna, ne može uroditi bez vode, a nedostatak vode i izostanak obilnih kiša znači glad i smrt. Božja je riječ poput kiše. Upućena je odozgor i oplođuje sve što dotakne, čineći sve ono što je Božja volja i obistinjujući ono zbog čega je poslana. Ona je slična glasniku koji se vraća tek nakon što je izvršio svoje poslanje. Čovjek je toliko potrebit Božje riječi da samo od nje može živjeti, a ta je riječ toliko moćna i učinkovita da mijenja sudbinu svijeta. Stoga treba prihvatiti riječ Božju kao izvor života, kao jedinu pravu hranu i jedino istinsko dobro. Samo ona može čovjeka približiti Bogu, navesti ga na obraćenje i kajanje. Samo je ona pravi izričaj spasiteljske volje Božje za njegov narod i za cjelokupno čovječanstvo. Čovjek bez Božje riječi sličan je suhoj i besplodnoj zemlji, lišen je smisla svoga postojanja i svi su mu napori uzaludni i bespredmetni.
Evanđelje donosi prispodobu o sijaču koju Matej stavlja na početak Isusova govora u prispodobama. U njoj se Isus služi slikama koje se odnose na obrađivanje zemlje, na sjetvu i žetvu, a u nastavku je ponuđeno i Isusovo tumačenje u kojem je čovjek uspoređen s različitim vrstama tla. Najprije je spomenuto ono tlo koje se nalazi uz put, gdje svatko gazi, onaj dio polja koji se ne obrađuje. Ovdje sjeme i ne uspijeva pustiti korijena, nego ostaje na površini. Tako ima i ljudi koji možda čuju Božju riječ, ali ona kao da prođe pokraj njih. Na njih ne ostavi nikakva utjecaja. To se može odnositi na nekoga tko nije nikada prije čuo evanđeosku poruku, no može se odnositi i na nekoga tko za sebe kaže da je vjernik. Možda mu Bog uputi neku riječ koja od njega traži promjenu načina života, neko djelovanje, a on je i ne čuje. Često je čovjek zaokupljen onim što radi, svojim planovima i projektima, svojim brigama, da uopće ne zamijeti da mu Bog govori. Isus u prispodobi potom govori o sjemenu koje padne na kamenito tlo, odmah iznikne, ali nema dubokoga korijena pa ga sunce brzo sprži. To su ljudi koji su čuli riječ i razumjeli su je, no ona nije u njima ukorijenjena. To znači da je takve ljude pokrenuo neki zanos, najčešće nešto što izvana prati Božju riječ. To su zapravo najčešće osjećaji koji čovjeka pokreću. Međutim, ispod tih osjećaja nema onoga pravoga života vjere, one svakodnevne vjere koja podrazumijeva trpljenje, muku i križ, koja podrazumijeva onu ljubav koja se daruje za drugoga i koja više ne misli na sebe. Treća situacija koju u prispodobi spominje Isus jest ona u kojoj sjeme padne u trnje koje uzraste i uguši ga. Ta je situacija slična prvoj. Razlika je u tome što je čovjek najprije čuo i prihvatio Božju riječ, čak i počeo prema njoj živjeti, no onda se putom izgubio u svojim svakodnevnim brigama. To je osobito opasna situacija jer se događa gotovo neprimjetno. Čovjek si dopušta sve veće i veće odstupanje od evanđelja. Iz dana u dan sve se više prepušta mlakosti i osrednjosti. Na kraju će primijetiti da se sasvim udaljio od Boga. Konačno, posljednja vrsta tla o kojoj Isus govori u prispodobi jest dobra zemlja u kojoj sjeme donosi plod. Riječ valja slušati i razumjeti i tek će tada ona donijeti ploda u životu. Govor je to o čovjekovoj odgovornosti pred Božjom riječju, jer slušatelj ne smije biti pasivan, nego se mora oko riječi i truditi, mora je slušati i vršiti.
Apostol Pavao nastavlja govor o životu po Duhu čiji je dio bio naviješten i prošle nedjelje. Njegov je pristup sasvim realan jer uočava »patnje sadašnjega vremena« koje su zasigurno mučile kršćane njegova doba, no u isto vrijeme on te patnje i teškoće kršćanskoga života po Duhu stavlja u novu perspektivu, a to je perspektiva »buduće slave koja se ima očitovati u nama«. Pavao je svjestan da se ta proslava ne tiče samo pravednika, to jest onih koji žive po Duhu, nego i cijeloga svijeta, svega stvorenja koje »sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih«. Materijalni je svijet, naime, stvoren za čovjeka, pa ima i istu sudbinu kao i on. I svijet je bio proklet zbog čovjekova grijeha »koji ga podvrgnu« ispraznosti. U otkupljenju djece Božje sudjeluje tako sve stvorenje te će i ono biti oslobođeno robovanja pokvarljivosti, baš kao što će i djeca Božja biti oslobođena robovanja grijehu i smrti. Govor je to o novom svijetu koji nastaje Kristovim pomirenjem i otkupiteljskim djelom, a svoju će puninu doživjeti o posljednjem danu. Pavao prikazuje čitav svijet i sve čovječanstvo, kao i sve vjernike, u nestrpljivom iščekivanju posinstva i otkupljenja. »Posinstvo« ovdje ne označuje ono što se po vjeri događa kad čovjek prihvati Isusa Krista, nego novo ljudsko stanje koje će se ostvariti na kraju vremena, u Bogu.
Do tada treba neumorno osluškivati, nastojati razumjeti i vršiti Božju riječ. Urod ne mora uvijek biti izvanredno velik, kao što to proizlazi iz evanđeoske prispodobe, ali već i bilo kakav urod, dovoljan je urod. Bilo kakav pomak nabolje u životu znači već mnogo.
