Kada ljude snađu teške nevolje poput rata, poplava i potresa, mnogi osjete potrebu da im se pomogne. Znanstvenici se pitaju koji su sve motivi u pozadini takvih prosocijalnih ponašanja, ponašanja kojima se ostvaruje dobrobit za drugu osobu?
Obično se u pozadini prosocijalnih ponašanja navode tri temeljna motiva. Evolucijski psiholozi smatraju da je pomaganje instinktivna reakcija na dobrobit onih koji su ljudima genetski slični, a više pomažu onima s kojima su u rodbinskom srodstvu. Potom u objašnjavanju prosocijalnoga ponašanja navode i normu uzajamnosti. To je ono prešutno očekivanje: »Ja ću tebi pomoći sada, a ti ćeš meni kad mi zatreba pomoć.«
U socijalnoj psihologiji postavlja se pitanje zašto ponekad potpuno nepoznati ljudi pomažu jedni drugima. To se pokušava objasniti teorijom socijalne razmjene. Ističe se da je dobit od pomaganja veća od gubitka te je zbog toga ljudima u interesu pomagati drugima. Za pomaganje ljudi mogu biti nagrađeni na više načina: uzvraćanjem pomoći kad zatreba; uklanjanjem osobne nelagode onoga tko promatra nekoga u nevolji; socijalnim odobravanjem, javnim ugledom i hvalom te time i povećanjem osjećaja vlastite vrijednosti.
Poznato je da ljudi znaju pomagati drugima iz sebičnih razloga, ali iskustvo govori da ljudi pomažu jer imaju dobro »zlatno srce«. Sa »zlatnim srcem« već se stiže na područje empatije, altruizma, religijskih zahtjeva i vrijednosti, koji ističu postulat nadilaženja tek instinktivnih poriva i reakcija. Stara je izreka, a sve više rezultata znanstvenih studija također upućuje na to, da darivanje, bilo da je riječ o vlastitu vremenu, energiji, novcu ili bilo čemu drugom, više koristi onomu koji daje nego onomu koji prima. Darivanje očito ima svoju praktičnu, ali i psihološku stranu. Cijeli je niz »dobrih strana« darivanja za samoga darovatelja koje potvrđuje i znanost i ljudsko iskustvo.
Analiza više od 40 studija o dotičnoj temi pokazala je da ljudi koji redovito čine dobra djela drugima imaju manji rizik od depresije i drugih psihičkih poremećaja. Nadalje, dar koji otkriva nešto o darovatelju čini zadovoljnijim i darovatelja i darovanoga. Dakle, da bi dar imao veću vrijednost, u njega darovatelj treba ugraditi »i dio sebe«.
Zanimljivo je da postoji veza između nesebičnoga darivanja i manjega rizika od prijevremene smrti. To se tumači tako što velikodušna priroda potiče optimizam u sebi i u svojoj okolini, a optimizam je ipak važan element imunosnoga sustava i faktor u obrani od bolesti. Također se pokazalo da je »darivanje iskustva« učinkovitije u poboljšanju međuljudskih odnosa nego fizički darovi. Takvo darivanje ostavlja snažniji emocionalni trag nego dar nekoga materijalnoga dobra. Kad ga se ostvari, izaziva snažan emocionalni odgovor i veliko zadovoljstvo. To može biti ulaznica za neki dobar koncert, vikend u nekim toplicama, rezervacija u restoranu i slično. Velikodušnost je nuždan sastojak sretna braka. U braku su redovito sretni parovi koji se redovito trude usrećiti jedno drugo makar nekim sitnicama.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
