Danas, hvala Bogu, više nije potrebno dodatno ni unutar Crkve ni pred svijetom obrazlagati svetost bl. Alojzija Stepinca jer nju, zapravo, nitko razuman više ne dovodi u pitanje. Danas je potrebno učiniti nešto mnogo teže i nadasve izazovnije: u mjeri u kojoj ga se štuje živjeti u skladu s onim za što, ili bolje rečeno za koga je mučen i umro bl. Stepinac. Crkva se nalazi u tom smislu na dobrom putu jer upravo je proslava ovogodišnjega Stepinčeva pokazala da tisuće vjernika u Hrvatskoj i svijetu koje se okupljaju oko lika blaženoga kardinala nisu aktivisti koji bi »masovno« pokazivali inat protivnicima njegove kanonizacije ili koji bi bl. Stepinca svodili na neku nacionalnu ikonu – nego predstavljaju snagu istinskih tražitelja njegova zagovora u sadašnjim izazovnim vremenima.
Kod bl. Alojzija Stepinca karakteristično je to da gotovo nema suvremenoga čovjeka čiji se životni križ, gledano čak i preko vanjskih obilježja, ne bi mogao barem donekle poistovjetiti sa Stepinčevim. Ili obratno – danas nema čovjeka kojega bl. Stepinac ne bi mogao razumjeti u životnim teškoćama.
Tko malo pozornije uroni u njegov životopis, vidjet će da ga je križ pratio dok je živio i na selu i u gradu; da je križ ratnih stradanja kušao još kao mladi vojnik, a još je teži nosio kao nadbiskup mirotvorac; da je radeći poljoprivredne poslove upoznao mukotrpnost rada na zemlji, a kao vrhunski intelektualac naprezao se u odolijevanju manipulacijama pogubnih ideologija; da se borio za prava svih ljudi bez obzira na nacionalnost i vjeru, a da su mu kasnije osobno oduzeta prava; bio je kao osnivač Caritasa podupiratelj u nošenju križa gladi siromašnih i bolesti bolesnih, a u doba zatočeništva često je i osobno oskudijevao te umro u velikim bolima i patnjama… Drugim riječima, do duhovnoga, pa i materijalnoga preobražaja čovjeka i društva može doći tek kad se zagleda u sve neugodno što je pratilo hrvatskoga blaženika i s čime se on ponizno nosio. Štoviše, dođu li čovjeku osporavanja i poniženja kao nagrade za dobro koje je činio, upravo ga to može učvrstiti u vjeri da je bio na dobru putu, stepinčevskom putu.
Zato je blagotvorno »Stepinčevim ključem«, to jest njegovom poniznošću, ustrajnošću i nadasve vjerom otvarati vrata tumačenjima svega što opterećuje sadašnje vjernike, ali i hrvatsko društvo, te s tim istim ključem tražiti rješenja. To je nasljedovanje koje nije samo fantazija, nego je u naraštajima vjernika prokušano u brojnim prigodama i na brojnim mjestima, počevši od savjesti, »stepinčevske savjesti« o kojoj je na Stepinčevo govorio kardinal Josip Bozanić.
Neobično bi bilo da se danomice brojne molitve uzdižu prema našem blaženiku, a da se po njegovu zagovoru ne slijeva i obilje blagoslova. Nije li u tom smislu znakovito i to što je papa Franjo neposredno nakon blagdana objavio, da će budući nasljednik na stolici zagrebačkih nadbiskupa biti dosadašnji splitsko-makarski nadbiskup Dražen Kutleša, koji je u svojem biskupskom geslu preuzeo Stepinčev »U tebe se, Gospodine, uzdam«? I to je, vjernički gledano, na neki način najavilo kontinuitet odanosti zagovoru bl. Alojziju koji svjedoče i sadašnji zagrebački nadbiskup Bozanić, kako što su to činili i njegovi prethodnici. Blagotvorno bi bilo Stepinčev ključ rabiti i nakon Stepinčeva.