BLAGOTVORNO RJEŠENJE »Stepinčev ključ«

Snimio: B. Čović | Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je euharistijsko slavlje proslave blagdana Stepinčeva

Danas, hvala Bogu, više nije potrebno dodatno ni unutar Crkve ni pred svijetom obrazlagati svetost bl. Alojzija Stepinca jer nju, zapravo, nitko razuman više ne dovodi u pitanje. Danas je potrebno učiniti nešto mnogo teže i nadasve izazovnije: u mjeri u kojoj ga se štuje živjeti u skladu s onim za što, ili bolje rečeno za koga je mučen i umro bl. Stepinac. Crkva se nalazi u tom smislu na dobrom putu jer upravo je proslava ovogodišnjega Stepinčeva pokazala da tisuće vjernika u Hrvatskoj i svijetu koje se okupljaju oko lika blaženoga kardinala nisu aktivisti koji bi »masovno« pokazivali inat protivnicima njegove kanonizacije ili koji bi bl. Stepinca svodili na neku nacionalnu ikonu – nego predstavljaju snagu istinskih tražitelja njegova zagovora u sadašnjim izazovnim vremenima.

Kod bl. Alojzija Stepinca karakteristično je to da gotovo nema suvremenoga čovjeka čiji se životni križ, gledano čak i preko vanjskih obilježja, ne bi mogao barem donekle poistovjetiti sa Stepinčevim. Ili obratno – danas nema čovjeka kojega bl. Stepinac ne bi mogao razumjeti u životnim teškoćama.

Zato je blagotvorno »Stepinčevim ključem«, to jest njegovom poniznošću, ustrajnošću i nadasve vjerom otvarati vrata tumačenjima svega što opterećuje sadašnje vjernike, ali i hrvatsko društvo, te s tim istim ključem tražiti rješenja

Tko malo pozornije uroni u njegov životopis, vidjet će da ga je križ pratio dok je živio i na selu i u gradu; da je križ ratnih stradanja kušao još kao mladi vojnik, a još je teži nosio kao nadbiskup mirotvorac; da je radeći poljoprivredne poslove upoznao mukotrpnost rada na zemlji, a kao vrhunski intelektualac naprezao se u odolijevanju manipulacijama pogubnih ideologija; da se borio za prava svih ljudi bez obzira na nacionalnost i vjeru, a da su mu kasnije osobno oduzeta prava; bio je kao osnivač Caritasa podupiratelj u nošenju križa gladi siromašnih i bolesti bolesnih, a u doba zatočeništva često je i osobno oskudijevao te umro u velikim bolima i patnjama… Drugim riječima, do duhovnoga, pa i materijalnoga preobražaja čovjeka i društva može doći tek kad se zagleda u sve neugodno što je pratilo hrvatskoga blaženika i s čime se on ponizno nosio. Štoviše, dođu li čovjeku osporavanja i poniženja kao nagrade za dobro koje je činio, upravo ga to može učvrstiti u vjeri da je bio na dobru putu, stepinčevskom putu.

Zato je blagotvorno »Stepinčevim ključem«, to jest njegovom poniznošću, ustrajnošću i nadasve vjerom otvarati vrata tumačenjima svega što opterećuje sadašnje vjernike, ali i hrvatsko društvo, te s tim istim ključem tražiti rješenja. To je nasljedovanje koje nije samo fantazija, nego je u naraštajima vjernika prokušano u brojnim prigodama i na brojnim mjestima, počevši od savjesti, »stepinčevske savjesti« o kojoj je na Stepinčevo govorio kardinal Josip Bozanić.

Neobično bi bilo da se danomice brojne molitve uzdižu prema našem blaženiku, a da se po njegovu zagovoru ne slijeva i obilje blagoslova. Nije li u tom smislu znakovito i to što je papa Franjo neposredno nakon blagdana objavio, da će budući nasljednik na stolici zagrebačkih nadbiskupa biti dosadašnji splitsko-makarski nadbiskup Dražen Kutleša, koji je u svojem biskupskom geslu preuzeo Stepinčev »U tebe se, Gospodine, uzdam«? I to je, vjernički gledano, na neki način najavilo kontinuitet odanosti zagovoru bl. Alojziju koji svjedoče i sadašnji zagrebački nadbiskup Bozanić, kako što su to činili i njegovi prethodnici. Blagotvorno bi bilo Stepinčev ključ rabiti i nakon Stepinčeva.