Nažalost, manji postotak ljudi stvarno živi u skladu sa svojim financijskim mogućnostima. A to je još jedan dokaz da postoji Bog, jer je zaista veliko čudo kako onda svijet funkcionira. Vrlo je vjerojatno da će većina ljudi morati itekako prionuti u inženjering izvlačenja iz toksičnih navika prekomjerne potrošnje i potrošačkoga načina života koji nije u skladu s njihovim financijskim mogućnostima.
S bilježenjem troškova stvara se prava slika stanja. Dakle, potrebno je minimalno tri mjeseca pomnoga bilježenja dnevnih i mjesečnih troškova, nakon kojih se onda može podvući crta kako bi se uvidjelo gdje se pojedinac nalazi i koliko je ozbiljan njegov financijski problem, kao i kako bi pronašao nove prilike.
Neki standardi mjesečnoga i godišnjega kućnoga budžeta, na bazi prosječne plaće, govore o sljedećim odnosima u kategorijama. Na prehranu i higijenu trebalo bi odlaziti 30-35 % novca, na režije i komunikaciju 15-18 %, na prijevoz 8-10 %, na zdravstvo 2 %, na namještaj 3 %, na odjeću i obuću 6-8 %, na kulturu i rekreaciju 5 %, na darivanje 10 %, na obrazovanje 1-2 %, na ostale troškove 5 %. Pritom nisu ni spomenuti dugovi, tj. krediti, ni štednja, a potrošnja je blizu 100 % budžeta. To je zato što se u raspolaganju kućnim budžetom moraju odrediti prioriteti, ne može se imati sve. Treba imati godišnje i životne ciljeve. Treba imati projekt. Ako to ne postoji, prvo će se žrtvovati kategorija darivanja koja je upravo presudna da bi se oslobodilo od navezanosti na novac. Darivanje nije dodatna potrošnja, darivanje je tu da pomogne da se troši manje.
Jedan je gospodin bio na razgovoru kod svećenika i požalio mu se da ništa ne stiže, da nema vremena za Boga i kad bi mu dan trajao 48 sati, još uvijek ne bi imao dovoljno vremena za sve. Svećenik mu je savjetovao da krene na misu što češće, svaki dan ako može, i vidjet će da će naći vremena za sve.
Sličan može biti i savjet za upravljanje novcem. Ako se misli da nije moguće izvući se iz dugova, može se pokušati darivati određenu svotu novca mjesečno. Donirati novac u potpuno nesebične svrhe (siromahu na cesti, uplatiti u neku ustanovu za siromašne, župu) i ne brinuti se je li taj novac otišao u željenom smjeru. Nego zamisliti to kao da se novac doslovno baca u vatru, slikovito rečeno – kao da ga se prinosi i spaljuje kao »žrtvu«. To će pomoći prilikom rješavanja golemoga straha i strastvene navezanosti na materijalno. Novac, kao i sve ostalo materijalno na svijetu, samo je sredstvo, ne cilj! Svaki dan treba donijeti odluku hoće li novac biti sredstvo proklinjanja ili posvećenja.
