Dok se pozornost javnosti s pravom usredotočuje na velike događaje poput ratnih eskalacija na Bliskom istoku, na promjenu političke karte u zemljama Europske unije, u Hrvatskoj na čudne prijetnje koje se šire s istoka, a u Crkvi na početak sinode koja će se baviti i nekim za nauk vrlo osjetljivim pitanjima, postoje događaji važnoga karaktera koji imaju golem potencijal nade, a tek se naoko čine manje važnima.
Baš početkom listopada bilo je nekoliko tih zbivanja koja, shvati li ih se ozbiljno, mogu postati protuteža ozračju straha i neizvjesnosti koji se šire i među vjernicima. Svi se ti događaji tiču glasovitih crkvenih ljudi koji se upravo ovih dana izvlače iz zaborava.
Istoga dana, igrom slučaja, u Zagrebu su se 1. listopada dogodile dvije promocije. Na Kaptolu je prikazan dokumentarni film o svećeniku kojega zovu Stepinčevim Šimunom Cirencem – Josipu Vranekoviću. Riječ je o krašićkom župniku koji ne samo da je u svakidašnjici bio desna ruka zatočenomu kardinalu Alojziju Stepincu, nego je pisao i dnevnike koji su postali jednim od temelja za utvrđivanje Stepinčeve svetosti. Malo pak dalje, u Donjem gradu, u prostorima Novinarskoga doma, predstavljena je knjiga o don Živku Kustiću, dugogodišnjem glavnom uredniku Glasa Koncila. I Kustić i Vraneković dio su života proveli kao suvremenici te su obojica iskusila represivni politički aparat iza kojega je sve vrijeme zapravo dobrim dijelom stajala i velikosrpska ideologija. Župnik Vraneković umro je na glasu svetosti 1964., ostavivši iza sebe neprocjenjivu pisanu baštinu u obliku dnevnika, a nekako u to vrijeme Kustić se počeo afirmirati kao pisac koji je bitno utjecao na život Crkve u Hrvata i na hrvatsko društvo. Upravo ta dvojica svećenika pokazuju da svako vrijeme ima svojega pisca čije stvaralaštvo može osvjetlati obraz čitavoga naroda i biti mu putokaz čak i u budućnosti. Vranekovićevi će dnevnici biti umnogome ključni i za željeni postupak Stepinčeva proglašenja svetim, kada jednoga dana pred cijelim svijetom zablista ne samo Stepinčev značaj, nego i žrtva koju je podnosio zajedno sa svojim vjernim narodom. Zato je, u doba kada ne jenjavaju podmetanja protivnika Stepinčeve kanonizacije, važna svijest o velikoj ulozi župnika Vranekovića kao krunskoga svjedoka svetačkoga života hrvatskoga blaženoga kardinala. Važan je u sličnom smislu i Kustić jer, kako se čulo na predstavljanju knjige, on je utvrđivanjem naroda u vjeri, to jest inkulturiranjem vjere u narod, uvelike potaknuo da se počnu širiti pukotine kroz koje su se mogle širiti tolerancija i sloboda.
I danas, u doba kada će na vjetrometini novih zbivanja narodi opstati u mjeri u kojoj su ukorijenjeni u kršćanske vrjednote, Kustićeva će baština zacijelo biti blagotvoran lijek ne samo kad je riječ o udarima s istoka.
Treći, i nikako manje važan događaj, tiče se beatifikacije bosonoge karmelićanke Ane od Isusa (1545. – 1621.), koju je papa Franjo blaženom proglasio posljednje rujanske nedjelje. Riječ je o redovnici kojoj je bila povjerena zadaća osobno prikupiti rukopise sv. Terezije od Isusa, poznatije u narodu kao Terezije Avilske, nakon njezine smrti. Zasigurno je i to pridonijelo da se Crkvom na svim kontinentima čudesno proširio obnoviteljski duh sv. Terezije. U doba novih sinodskih previranja u Crkvi mnogo će značiti da je u početak završnih zasjedanja sinode na neki način uvela beatifikacija redovnice koja je zbog vjernosti crkvenomu nauku i baštini sv. Terezije čak tri godine bila zatočena u ćeliji, i to po odluci crkvenih ljudi iz svojega okruženja. Bl. Ana od Isusa izdržala je kaznu te kasnije pridonijela da se Crkvom širi autentičan karmelski duh, sve do – opet znakovito – Bruxellesa u kojem je i preminula. I njezina je beatifikacija, poput Stepinčeve, nekoliko stoljeća bila u čekaonici. Ponovno se pokazuje da se sveti i blaženi proglašavaju kad je to najpotrebnije Crkvi.
