Starozavjetno čitanje Prve nedjelje došašća donosi odlomke iz trećega dijela Knjige proroka Izaije, koji se u biblijskoj znanosti naziva Trito-Izaija. Ti su redci dio psalma koji je najvjerojatnije nastao nedugo nakon razorenja Jeruzalema i Hrama godine 587. pr. Kr.
Tomu odlomku prethodi podsjećanje na Božje djelovanje u korist njegova naroda kroz povijest i poziv Bogu da svrne pogled na narod u nevolji.
Bogu je ovdje ponajprije dodijeljen naslov Otca i Otkupitelja te se kaže da je to njegovo ime odvijeka, što je utemeljeno na prethodnim redcima koji svjedoče o Božjem zauzimanju za narod. Stoga prorok osjeća da smije upitati Gospodina zbog čega i sada ne povede narod pravim putom, jer oni su njegove sluge i njegova baština. On očekuje Božji silan dolazak pri kojem će se »razderati nebesa«, a njegov će dolazak biti vidljiv i neprijateljima naroda. Bog je po svojim silnim djelima u korist onih koji se u njega uzdaju jedinstven u povijesti. Nakon spominjanja Božjega zauzimanja za pravednike, spominju se grijesi koji gnjeve Gospodina i uzrok su nečistoće naroda. Kao da se radi o obrednoj nečistoći koja čovjeka odjeljuje od Boga, pa mu se više ne mogu upućivati ni molitve te ljudi ostaju u grijehu. No prorok se opet vraća svomu refrenu i naziva Gospodina Otcem, koji oblikuje svoju djecu poput gline. On je, dakle, pun pouzdanja u Boga koji može promijeniti čovjeka i upraviti njegove stope na pravi put.
Isus u evanđeoskom odlomku, neposredno prije svoje muke, govori o eshatološkom vremenu koje će slijediti nakon njegova Vazma. Isus je već bio upozorio na nevolje koje očekuju učenike, na pojavu lažnih krista i lažnih proroka, te najavio svoj slavni drugi dolazak, koji je siguran, ali vremenski neodrediv. Upravo stoga Gospodin poziva učenike da bdiju. Slijedi kratka prispodoba o čovjeku koji polazi očito na dalek i dug put te svojim slugama povjerava određene zadaće, a vrataru zapovijeda da bdije, kako bi mu o povratku mogao otvoriti vrata. Različitost zadaća povjerenih slugama upućuje na različitost služba u kršćanskoj zajednici. Isus kaže da domaćin »povjerava upravu« slugama, no grčki izvornik za riječ »uprava« rabi izraz »eksusia«, što znači »vlast, moć«. Prispodoba je prekinuta ponovnim upozorenjem učenicima da bdiju jer nije poznat čas domaćinova povratka, koji se može dogoditi u bilo koje doba, pa moraju biti uvijek spremni. U Palestini prvoga stoljeća postojala su dva sustava podjele noći na straže, židovski s tri noćne straže i onaj rimski s četiri noćne straže. Evanđelist Marko navodi rimsku podjelu na četiri straže od po tri sata te daje naslutiti da bi domaćinov dolazak mogao biti noću, kada bi vratar najlakše mogao popustiti snu.
Stoga bdjenje označava čovjekov stav stalnoga odgovornoga iščekivanja Gospodina koji dolazi, pri čemu čovjek ne dopušta da išta omete taj njegov temeljni stav, te se život vjernika ne odvija u snovima, strastima i požudama, nego u uvijek budnoj i trijeznoj zauzetosti. Iako je to upozorenje izgovoreno samo četvorici najbližih učenika, Marko na kraju donosi Isusove riječi koje proširuju to upozorenje na sve, što označuje sve članove zajednice. Usklik »Bdijte!«, prisutan na početku i na kraju odlomka, čini od njega zaokruženu cjelinu te se sve odnosi kako na Isusove najbliže učenike, koji u kasnijoj zajednici označavaju odgovorne u Crkvi, tako i na sve vjernike, sve članove kršćanske zajednice. U svjetlu navedenoga konteksta ovoga odlomka, zajednica vjernikâ očekuje dan dolaska Gospodinova, ali to ne čini pasivno, nego pozorno slijedeći znakove vremena i vršeći u punini sve zadaće koje joj je Gospodin povjerio i vlašću koju joj je on dao, u punoj svijesti da će on za to tražiti račun. Važnost takvoga stava naglašena je četverostrukim ponavljanjem imperativa: Pazite i bdijte!
Apostol Pavao zahvaljuje za milost koju je Bog dao Korinćanima u Isusu Kristu te objašnjava da se ona sastoji od bogatstva što ga imaju u »svakoj riječi (grč. logos) i u svakom spoznanju (grč. gnosis)«. Tako riječ navještaja i znanje, koje označava iskustveno poznavanje Krista, omogućuju sigurnost vjere i njezina širenja. Riječ je o dva dara (karizme) osobito cijenjena među Korinćanima. Korinćani su osposobljeni – imajući za to sve potrebne darove – za pravo iščekivanje objavljenja Gospodinova, to jest njegova drugoga dolaska i dana suda. U međuvremenu sâm Gospodin, svojim Duhom, daje vjernicima snagu kako bi, do tada, bili besprijekorni, što je temeljni kršćanski stav, a Pavao ga često spominje skupa s čistoćom i svetošću. Bog sve to čini zato što je »vjeran«. Božja vjernost svojim obećanjima česta je starozavjetna tema, a u Novom zavjetu odnosi se na obećanje konačnoga uskrsnuća sviju i »zajedništva« (grč. koinonia) s Kristom, koje se ostvaruje već po vjeri i krštenju, a svoju će puninu imati u slavi.
Ovonedjeljna čitanja tako u žarište stavljaju stav čekanja, očekivanja Božjega djelovanja. Čovjek je pozvan pozorno bdjeti kako bi bio spreman za Gospodinov dolazak, a za to čekanje i bdjenje Bog mu je dao sve potrebne darove, Bog ga je osposobio.
