(Otk 3, 20).
Mjesec lipanj za vjernike je prilika rasti u najvećoj krjeposti, ljubavi. Toliko je poticaja, važnih svetkovina, spomendana svetaca i mučenika kroz koje se mogu zadobiti velike milosti jer čovjek sam ne može daleko.
Bog ne može biti nevjeran svojim obećanjima, jer budući da je sama Istina, on ne može lagati. Ne može se ni predomisliti jer sve što želi pravedno je i ispravno. Obećao je da će primiti sve koji mu dođu, dati pomoć onomu koji je traži, ljubiti onoga koji ljubi njega. Zar on to onda ne će učiniti? O, kad bi ljudi bili tako vjerni Bogu kao što je on njima!
Kad jednom Božja ljubav u potpunosti zavlada dušom, ona sama od sebe (naravno, pretpostavljajući uvijek pomoć Božje milosti) nastoji lišiti se svega što bi moglo biti zaprjeka njezinoj potpunoj pripadnosti Bogu. Sveti Franjo Saleški primjećuje da kad se kuća zapali, sav se namještaj baca kroz prozor; što znači da kada se čovjek potpuno preda Bogu, ne treba mu nagovaranje propovjednika ili ispovjednika, nego se sam od sebe nastoji osloboditi svake zemaljske naklonosti. Otac Segneri nazvao je božansku ljubav razbojnicom koja čovjeka radosno otima od svega, da bi mogao doći u posjed samo Boga. Kada duša učvrsti svu svoju ljubav u Bogu, ona prezire sve, bogatstvo, zadovoljstva, dostojanstva, imanja, kraljevstva, i sva njezina čežnja je samo za Bogom; ona uvijek iznova govori: »Bože moj. Želim samo tebe i ništa više.« Sveti Franjo Saleški piše: »Čista Božja ljubav proždire sve što nije Bog, da sve pretvori u sebe; jer sve što činimo za ljubav Božju je ljubav.«
Sveta Zaručnica je rekla: »Uveo me je u podrum vina, pokrio me zastavom ljubavi« (Pj 2, 4). Taj vinski podrum, piše sveta Terezija, božanska je ljubav, koja, kad obuzme dušu, tako je savršeno opija da zaboravlja na sve stvoreno. Opijena osoba kao da je mrtva u svojim osjetilima, niti vidi, niti čuje, niti govori. Tako se događa s dušom opijenom Božjom ljubavlju. Ona više nema smisla za stvari svijeta, želi misliti samo o Bogu, govoriti samo o Bogu. Ne prepoznaje ni jedan drugi motiv u svim svojim postupcima osim ljubavi i ugađanja Onomu kojega ljubi. Sveti Bazilije to naziva »potpuni zaborav svih stvari«, krjeposni i dragovoljni zaborav svega što je stvoreno, kako bi čovjek bio zaokupljen samo Bogom, i mogao uzviknuti sa svetim Franjom Asiškim: »Deus meus et omnia – Bog moj i sve moje!«
