Jedan od žešćih strahova u vjeri jest trenutak kada čovjek pomisli da ga je Bog napustio. Uskrsno vrijeme pokazuje drugačiju sliku Boga koji u današnjem evanđelju kaže: »Ne ću vas ostaviti kao siročad!« Nema straha od napuštanja. Uskrsnuli Bog svagda je uz čovjeka.
Otkuda izjava da bi Bog ostavio ljude kao siročad? Siroče je maleno dijete bez roditelja, ono kojemu su roditelji umrli, biće je to koje nema nikoga tko bi ga zaštitio. Čovjek kao duhovno siroče bio bi porazna činjenica. Nije to nekakav čovjek koji je bez Boga, poput onoga koji ne vjeruje u njegovu prisutnost. Mnogo bi gore bilo da je čovjek svjestan Božje stvarnosti, a opet lišen susreta s njim. Tada bi bio pravo siroče. Kakve koristi od saznanja stvarnosti o Bogu ako se ostane uskraćen susreta s njim? One silne izjave da je Bog dobar, sveznajući, pravedan, milosrdan, Spasitelj – sve bi to na spoznaju da je čovjek ostao duhovno siroče uzrokovalo samo još veću bol. Poput siročeta koje gleda drugu djecu i vidi njihove roditelje, a svoje nikada ne će moći upoznati, takav bi bio i čovjek koji bi se molio Bogu, a udarao u zid praznine. Riječi: »Zašto me ne čuješ?« brzo bi postale: »Zašto me ne želiš čuti?« Sve bi se okrenulo u obijest, ljutnju, frustraciju.
Isus je itekako bio svjestan da će se čovjek nekada pitati o njemu samom, zato i jest rekao: »Ne ću vas ostaviti kao siročad.« Bog ne će čovjeka ostaviti, ne će dopustiti da se osjeća duhovno napušteno. Naprotiv. U svakom čovjeku krije se potreba da stupi u kontakt s Bogom i Bog mu omogućuje taj susret. Od malenih dječjih sklapanja ruku na molitvu pa sve do odrasloga susreta s Bogom po sakramentima. Malo je potrebno da se čovjek ne osjeti kao siroče. A opet je tako malo potrebno da se svojevoljno udalji od nebeskoga roditelja. Nekada čovjek postaje siroče kada svojevoljno u sebi ubije svaku želju za Bogom, kada u njemu nađe krivca za svoje padove, kada se u Bogu postave izvorišta svih neuspjeha. Isus će i tada jasno ponoviti: »Ne ću vas ostaviti kao siročad.« Možda će siroče postati onaj koji je pobjegao od nebeske kuće, koji je sam u sebi ugasio ljubav prema Bogu i sada se boji prihvatiti njegovu riječ, to maleno tepanje dok Uskrsnuli kaže: »Ne ću te ostaviti.«
Bog čovjeka ne ostavlja. Čovjek je onaj tko se udaljuje. Kada želja za Bogom postane teška, kada zapovijedi postanu spoticanje, kada dobrota postane žilet, ako se poštenje pretvara u ludost: to su sve izvorišta u kojima se čovjek počinje udaljavati od Boga. Tako malo je potrebno. Jedan zaokret prema Bogu, jedna želja za promjenom. Slično kao i kod zemaljskih roditelja prema kojima je potrebno samo malo poštovanja, razumijevanja i ljubavi te se odmah zadobije sve što se mislilo da je nepovratno izgubljeno.
Ivan Zlatousti tumači iste retke evanđelja pokazujući čovjeku da se valja potruditi kako bi se ostalo na Božjem putu: »Tjelesna narav nije spriječila Pavla da postane ono što je bio, niti Petra da primi ključeve neba. (…) Spona duše nije željezo nego kukavičluk, želja za bogatstvom i desetci tisuća strasti. To nas veže iako nam je tijelo slobodno. Reći će netko da sve to potječe iz tijela. Ma to je samo isprika i lažno pretvaranje. Ne možemo izbjeći umoru i snu i gladi i žeđi jer pripadaju našoj naravi, ali da ove stvari potječu iz tijela, ne bi dopustile da netko bude lišen njihove tiranije. Budući da im brojni izmiču, jasno je da su takve stvari mane nemarne duše.«
Svakoga dana pred vjernikom stoji upitnik: »Hoćeš li se osjećati kao duhovno siroče?« Ako se upadne u malodušje, brzo se počinje gubiti zanos za Bogom, a počne uvoditi lijenost. Započnu isprike da je Bog negdje daleko, da je pobjegao, da šuti. Izgovori po kojima započinje i prva usamljenost. Tko se od Boga počne udaljavati, sam će o sebi misliti da je siroče. No nikako se to ne će dogoditi s Božje strane. Isusove riječi odjekuju i danas kao što su odjekivale u ušima prvih učenika. Riječi koje bodre, koje daju novi zanos da se u životu ne odustaje od činjenja dobra. Stoga ih već i danas valja ponavljati, govoriti o njima kada se osjeća nekakva Božja udaljenost, svraćati na njih pozornost kada nastupi srditost prema Bogu. Bogu se uvijek vjernik može obratiti jer ga nikada ne ostavlja siročetom.
Gospodine, ako smo ranjeni zbog kušnja, nemoj u nama nikada dopustiti misao
da se osjećamo kao siročad, nego nas svojom blizinom bodri kako bismo u svakom trenutku bili spremni obratiti se svojemu nebeskomu roditelju,
Tebi koji ostaješ s nama u vijeke vjekova. Amen.
