Prorok Izaija, vjerojatno na početku svoga djelovanja, sastavlja pjesmu o vinogradaru, u kojoj je Bog vinogradar, a njegov narod vinograd koji ne uzvraća Bogu za svu skrb i brigu što mu je on poklanja, te će biti razoren. Bog je isprva prikazan kao zaručnik, »ljubljeni«, pa sâm početak pjesme odiše ljupkošću, a prizor njegove brige za vinograd, koja podrazumijeva i naporan rad, posebno je idiličan.
Ipak, loza koja je posađena kao »plemenita« umjesto da rodi grožđem rađa vinjagu. Na taj je način iznevjerena Božja ljubav i briga, a sva idila istoga trena nestaje.
Bog poziva »žitelje jeruzalemske i ljude Judejce« poput svjedoka na sudište između njega i njegova vinograda i dokazuje da je sa svoje strane učinio sve što je bilo potrebno da bi vinograd donio dobar i plemenit rod. Božji se izabrani narod izrodio i od izabranoga naroda, koji je Bog izbavljao, vodio, hranio i štitio, postao odmetnički, grješnički narod. Stoga je i upozorenje o uništenju koje slijedi upućeno upravo izabranomu narodu. Slika je to kojom se želi izreći gubitak Božje zaštite. Narod koji više nije bio vjeran Bogu ne može sada računati na njegovu zaštitu te je izložen napadima i osvajačkim pohodima drugih naroda. »Pustoš«, »drač i trnje« dočaravaju novo stanje naroda: njegovi će gradovi biti razrušeni i beživotni, a stranci će se nastaniti na njegovu području. Prorok Izaija djelovao je u Jeruzalemu, a kad je nastala ta pjesma, Asirci su osvojili sjeverno izraelsko kraljevstvo koje se obično nazivalo Izraelom, za razliku od južnoga kraljevstva koje se nazivalo Judom. Kad je vinograd koji se izrodio uspoređen s »domom Izraelovim«, onda je tu riječ o propalom i opustošenom sjevernom kraljevstvu. Prorok tako govori o stvarnim događajima svoga doba. Kad je pozvao za svjedoke Jeruzalemce i Judejce, onda je kod njih vjerojatno izazvao zluradost nad sudbinom sjevernih susjeda. Ipak, na samom kraju pjesme, prorok dodaje: »izabrani su nasad njegov ljudi Judejci«. I na njih se, dakle, odnosi to proroštvo. Juda se doista ničim nije razlikovao od Izraela, pa je i prepušten kasnije babilonskomu osvajaču.
U nastavku prošlonedjeljne prispodobe o dvojici sinova koji su bili poslani u vinograd, liturgija donosi prispodobu o vinogradarima ubojicama iz Evanđelja po Mateju. Taj odlomak zapravo više negoli prispodobi sliči alegoriji, jer svaka pojedinost opisane zgode ima svoje značenje. Tako je vlasnik Bog, vinograd je, kao i u proročkoj književnosti, narod Božji, Izrael, sluge su proroci, sin je Isus koji će biti ubijen izvan jeruzalemskih zidina, a vinogradari ubojice predstavljaju one među Židovima kojima je bila povjerena briga za narod, svećenike i narodne starješine. Nakon opisa ponašanja tih vinogradara i smrti sina domaćinova, slijedi reakcija gospodara vinograda. Pošto vinogradari ubojice budu kažnjeni, vinograd će biti iznajmljen drugim vinogradarima koji predstavljaju nove predvodnike koje u prvoj redakciji vjerojatno valja poistovjetiti s Isusovim učenicima. Konačni je čin Gospodinov da vinograd donese urod. Alegorija postaje jasna u zadnjim redcima. Najprije Isus navodi riječi Psalma 118 koji spominje odbačeni kamen koji postaje »kamen zaglavni« i koji je već od najranijih dana kršćanstva primjenjivan na Isusa Krista, o čemu svjedoče i druge novozavjetne knjige poput Djela apostolskih i Prve Petrove poslanice. Konačno, u posljednjoj redakciji jasno je i da su kršćani tu Isusovu alegoriju rabili kao tumačenje odbacivanja Isusove poruke među Židovima i njezina prihvaćanja među poganima.
U Poslanici Filipljanima, dok daje posljednje savjete kršćanima u Filipima, Pavao ih potiče na radost i blagost. Takav životni stav bit će im moguć ne budu li se brinuli ni za što. Riječ je o duboko evanđeoskom stavu pouzdanja u Boga. Matejevo i Lukino evanđelje preuzimaju stariju predaju kad donose Isusov poticaj: »Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući«, i dalje: »Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se.« Tako i apostol Pavao savjetuje kršćanima u Filipima da »molitvom i prošnjom« svoje molbe iznose pred Boga. Istodobno, molitva mora biti praćena i zahvaljivanjem. Molbe s pouzdanjem iznesene pred Boga već su uslišane i zbog toga im mora uvijek slijediti zahvala. U takvom stavu pouzdanja izgrađuje se i kršćanska zajednica, lišena tjeskobne brige i egoizma, pa otuda i prisutnost »mira Božjega« i jedinstvo srca i misli »u Kristu Isusu«. Na taj će način vjernicima na srcu uvijek biti volja Božja, odnosno ono što je pravedno, čisto, ljubazno i hvalevrijedno. Pritom je važan i primjer učitelja i navjestitelja vjere, kao što je Pavao, koji može svima predložiti sebe sama za uzor. Slijedeći njega, vjernici mogu biti sigurni da će »Bog mira« biti s njima.
Na taj način sva čitanja ove nedjelje od kršćana traže da dopuste da poput vinograda budu plijevljeni. Duša je oplijevljena kad se udalji od svjetovnih briga koje su teret čovjekovu srcu. Tu se primjerice može misliti na tjelesnu strast, bogatstvo, ispraznu slavu.
