Bog svakoga čovjeka poziva na prijateljstvo, na stalni rast u prijateljstvu i zajedništvu s njim. Svatko, u svom staležu, zvanju i zanimanju, treba odgovoriti na taj temeljni Božji poziv. Ako mu čovjek pozitivno odgovora, njegov život poprima smisao i ljepotu. U protivnom čovjek postaje lutalac, gubi orijentaciju, smisao i ljepotu življenja. Život postaje onoliko lijep koliko je čovjek sposoban ljubiti: ponajprije Boga i ljude, a potom i svu stvorenu stvarnost kao Božje stvorenje i Božji dar. No da bi mogao ljubiti, čovjek mora najprije povjerovati da je on ljubljeno Božje stvorenje. Isus je upravo došao objaviti tu neizmjernu Božju ljubav koja nadilazi sva čovjekova poimanja, očekivanja i shvaćanja: »Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinorođenca da ni jedan koji u Njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.« Neizmjernost Božje ljubavi očituje se u njegovu Sinu koji iz ljubavi prema čovjeka umire na križu: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.«
Sv. Ivan apostol naglašava da »nismo mi ljubili Boga, nego on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše«. Bog je dakle prvi čovjeka ljubio i ne prestaje ga ljubiti unatoč njegovu nemaru i opiranju. »Bog nas ne ljubi jer smo lijepi i dobri, nego nas čini dobrima i lijepima jer nas ljubi«, veli sv. Bernard. Božja je ljubav poput majčinske, koja ljubi svoje čedo ne zato što bi ono bilo dobro, nego jednostavno jer je njezino. Tako, i još više, Bog ljubi svakoga čovjeka: »Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću«, kaže Bog na usta proroka Izaije.
Stoga tajna čovjekove sreće i ljepote življenja jest upravo u tome da se prestane opirati Bogu, da povjeruje u njegovu ljubav, i na nju uzvrati ljubavlju. A da bi uistinu mogao uzvratiti, tj. da bi mogao ljubiti Boga kako to zahtijeva prva zapovijed – »svim srcem, svom dušom i svom snagom svojom« – potrebno je da uvijek na umu ima tu prvotnu Božju ljubav. Zašto? Zato što zapovijed može zahtijevati ljubav, ali je ne može pokrenuti i ostvariti u svoj njezinoj dubini i punini. »Samo ljubav rađa ljubavlju«, tvrdi sv. Ivan od Križa. Samo vjera – a potom i svijest i iskustvo – da je voljen od Boga može u čovjeku pokrenuti ljubav prema Bogu i neprestano traženje Boga.
