Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Jastrebarskom diči se angažiranom vjernicom laikinjom, svestranom i marljivom vjeroučiteljicom Antonijom Vitković. Nakon obraćenja u župnom životu aktivirala se na mnogim postajama. Od čitačice na misi, vođenja kateheza za krizmanike i prvopričesnike specijalizirala se za animatoricu i voditeljicu oratorija za djecu, sve do pomaganja obiteljskoj zajednici oko čuvanja djece. Nakon smrti župnika Stjepana Rožankovića i dolaska župnika Filipa Marića pomagala je u izradi ilustracija za društvene mreže i župne aktivnosti, kao i u župnoj administraciji. Uključila se i u inicijativu »Milijun djece moli krunicu«, aktivna je u zajednici svete Marte koja čisti pastoralni centar i okoliš, a članica je i zajednice Kursiljo. Organizirala je i molitvu Gospina štita za svećenike i časne sestre te molitve za cijelu župu. Već dvije godine zaposlena je u Osnovnoj školi Banija u Karlovcu i predaje u predmetnoj nastavi.
Rođena je 2. lipnja 1994. u kolima hitne pomoći ispred Vinogradske bolnice u Zagrebu. Roditelji su joj Božica djevojački Domjančić i Ivan Vitković. Iz sela Čegalja Božica je po udaji došla u Čabdin kraj Jastrebarskoga sa 17 godina. Završila je nekoliko razreda osnovne škole i bila domaćica, podizala je djecu. Ivan je Čabdinac, završio je srednju tokarsku školu, radio je u Jastrebarskom i Zagrebu. Blagoslovljeni su s devetero djece. Prvi im je 1972. rođen Miroslav, zatim Kristina, Božidar, Maja, Martina, Ivica, naša Antonija, Mihaela i 1998. najmlađi Damir. Svi su završili zanate, rade, većina je zasnovala obitelj, neki su otišli u Njemačku. Doma su još u Čabdinu Damir i Antonija. Žive s mamom, a tata im je već nekoliko godina u domu za starije.
»Iako nas je uvijek bilo puno u našoj maloj kući, nikada nam nije bilo tijesno«, pripovijeda Antonija. »Većina nas je djetinjstvo provela u siromaštvu, raznim problemima, ali i mnogim radostima. Bilo nas je puno, a na posao je išao samo otac. Financijska se situacija nešto poboljšala kada su starija braća počela raditi. S pogledom unazad divim se kako je mama nosila sve te situacije, kako je unatoč problemima i siromaštvu napravila sve što je mogla, na nogama je neumorno bila cijeli dan. Ta njezina požrtvovnost i radišnost svima nam može biti uzor. Voljela bih biti požrtvovna poput moje mame. Odgajani smo tradicionalno vjernički, svi smo primili sve sakramente, primali svećenika na blagoslov obitelji. I svi smo se nakon primanja krizme uglavnom oprostili od Crkve. U sjećanju su mi ostali poneki djetinji trenutci kada bi nas tata učio moliti molitvu Anđelu čuvaru.«
»Osnovnu sam i srednju trgovačku školu završila u Jastrebarskom. Zatim sam radila dvije sezone preko ljeta u punionici vode i usporedno upisala četvrtu godinu srednje škole za komercijalista. Željela sam studirati u Zagrebu, a da bih to mogla, morala sam završiti četvrtu godinu srednje škole koja je bila uvjet za pisanje mature. Upravo u tom vremenu započinje moj put obraćenja. Nakon krizme ostala sam razočarana. Očekivala sam da će mi po krizmi Bog pokazati da stvarno postoji, da će se u meni nešto dogoditi i da ću biti drugačija, da ću moći riješiti probleme u kojima se obitelj nalazila. Nisam znala da to tako ne funkcionira. Nije me bilo briga za darove koje ću dobiti, nego me zanimalo kako će se taj Bog očitovati u tom sakramentu. U to sam vrijeme bila podosta introvertirana pa sam mislila da ću nakon potvrde biti totalno drugačija osoba, superpametna, jer ću dobiti i dar mudrosti i znanja. Nestrpljiva i uzbuđena stala sam pred biskupa Vladu Košića. Kad me pomazao i stavio križ na čelo, dogodilo se – ništa. Bila sam razočarana, nisam razumjela kako taj navodno dobri Bog može biti toliko bezobziran prema nekomu tko očekuje nešto od njega, nekomu tko ga stvarno želi upoznati. Prestala sam ići na misu. Odlučila sam naći nekoga drugoga boga, boga koji će mi biti od pomoći. Zlo je vidjelo da sam se udaljila od Krista i odmah mi serviralo neku svoju podvalu.«
»Energija, new ageovske priče, misli pozitivno i bit će ti lijepo, samo pozitivno misliš i evo ti sve na pladnju. To je bio moj postkrizmanički izbor. Odlično je to funkcioniralo, malo-pomalo dolazilo mi je sve što sam htjela i mislila sam da je dobro za mene. Okružila sam se prijateljima s kojima sam radila mnoge loše stvari. Dogodile su mi se prve zaljubljenosti s krivim motivima. Materijalne stvari i druženja ispunjavala su me tek kratkoročno. Ništa mi nije donosilo pravu radost, ispunjavalo bi me tjelesno, ali srce nije bilo nimalo uključeno. Nakon toga burnoga razdoblja izlazaka odlučila sam se malo smiriti. Upoznala sam dečka koji je imao važnu ulogu u mom životu. Tek sam s njim prvi put iskusila što bi to bila ljubav i kako je to kada ti nekoga svjesno voliš i netko voli tebe. Danas, nakon duhovnoga iskustva koje imam, mislim da je s tim prvim ‘volim te’ započelo moje obraćenje jer je to bilo prvi put da sam nekomu to rekla i prvi put da je netko meni rekao da me voli. Tek kad sam stvarno iskusila ovozemaljsku ljubav, bila sam sposobna za nešto više.«
No ni to ju nije do kraja vratilo Bogu. Sve do ispovijedi nakon pet godina. »Ispovjedila sam se kod sada pokojnoga župnika Stjepana Rožankovića i tek nakon te ispovijedi osjećala sam se potpuno slobodno. Polako sam se tada počela vraćati Kući. Zatim je don Damir Stojić na klanjanju za studente svaku riječ izgovorio baš za mene, riječi su prodirale do dubine moje duše. Znala sam da je Isus stvarno prisutan, osjećala sam ga i čula kako mi govori sve te predivne riječi, osjetila sam koliko me zapravo Bog voli i koliko mu vrijedim. To je ono što mi je trebalo, ono što sam godinama tražila: samo sam trebala osobno iskusiti da je Isus stvarno živ i da je istina sve ono što su mi o njemu govorili.«
»Dvojila sam oko izbora studija. Agronomija, socijalni nauk, učiteljstvo. Prevladao je KBF. Molila sam se bl. Stepincu za potporu tijekom studija, koji sam, na nezadovoljstvo nekih, upisala i završila prije dvije godine na blagdan svetoga oca Pija. Tijekom studija zaljubila sam se u Crkvu, posebno kada sam slušala predavanja profesora Šalkovića iz kanonskoga prava. Neki su nas profesori upozorili da bismo mogli na fakultetu izgubiti vjeru, no mene je studij upravo utvrdio u njoj. Istodobno sam upoznala prave i iskrene prijatelje i shvatila ljepotu zajedništva. Upoznala sam i predivne svećenike, profesore. Uvidjela sam da je Crkva ta koja je majka, koja se u svakom pogledu brine za moju i svačiju dobrobit, koja se brine za ono najvrjednije u meni, a to je moja duša. Iz toga i polazi svako moje djelovanje u Crkvi – i kao vjeroučiteljice i kao župne katehetkinje i kao osobe.«
