U prijetećim krizama izazvanim ratovima ili drugim gospodarskim i financijskim i poremećajima, često popraćeno inflacijom, ili zbog pretjerane rastrošnosti država, ugrožen je standard brojnih građana. Kada se države nađu u nemogućnosti plaćanja svojih obveza, izlaz moraju tražiti u zaduživanju: ili kod stranih država, ili kod banaka, ili kod vlastitih građana. Hrvatska se unatoč svojemu poboljšanomu kreditnomu rejtingu, ali i zbog činjenice da su tobože »naše« banke u većinskom stranom vlasništvu, odlučila zaduživati kod vlastitih građana.
Početkom sedamdesetih namjeravali su se izgradnjom autocesta povezati Zagreb i Rijeka te Zagreb i Split. Raspisan je obvezni zajam kojim je svaki zaposleni građanin trebao dati jednu mjesečnu plaću za obveznicu čiji je rok isplate trebao biti nakon pet godina. Nakon sloma hrvatskoga proljeća 1971. g. obustavljena je gradnja cesta, a novac, protivno prvotnoj namjeni, upotrijebljen za druge svrhe. Nema boljega iskustva ni sa započetom, a nikada dovršenom izgradnjom bolnice Blato u Novom Zagrebu. Danas, kada postoji vlastita država, treba se nadati da će novac prikupljen od građana preko državnih obveznica i trezorskih zapisa biti trošen u opće korisne svrhe, iako nije točno precizirana njegova namjena, a to daje slobodu u odlučivanju o trošenju.
Ulaganjem u državne obveznice na dvije godine građani će nakon dvije godine dobiti znatno veće kamate od onih koje ostvaruju štednjom u bankama. Zato je taj zajam neke vrste osveta države prema bankama, koje škrtare s kamatama. Nakon izdanja prvih narodnih obveznica građani su posudili državi više od 1,3 milijarde eura uz kamatu od 3,65 posto. Obveznice je kupilo oko 45 tisuća građana. Ostvarena je višestruka korist. Država ja dobila 1,3 milijarde eura, a građani će za dobit ostvarenu kamatama biti oslobođeni poreza.
Osim toga građani su kupnjom obveznica legalizirali svoj zamračeni novac »u čarapama« jer ih nitko ne pita za podrijetlo. Tako će legalizaciju novca moći ostvariti i za novac sumnjivoga podrijetla. Oni koji su novac već imali u bankama faktično posuđuju novac svojoj državi te ujedno poručuju bankama da se u budućnosti pravednije odnose prema svojim štedišama, odnosno povise kamate na štednju.
Ulaganje u trezorske zapise malo je drugačiji oblik zaduživanja države jer se jedan trezorski zapis kupuje uz popust, po cijeni od 963,95 eura, a po dospijeću građani će dobiti tisuću eura za jedan zapis. Ministar financija naveo je da bi svrha trezorskih zapisa trebala biti povećanje participacije građana u javnom dugu, odnosno širenje baze investitora u njega, kao i povećanje razine financijske pismenosti.
Dakle, kako u slučaju kupnje obveznica tako i u slučaju trezorskih zapisa, građani bolje prođu nego da novac drže u bankama. Međutim, ni obveznica ni trezorski zapis ne jamče realnu zaradu ako inflacija bude veća od kamata pa inflacija pojede dobit od kamata, odnosno pojede vrijednost svote trezorskoga zapisa.
Nadovezujući se na podatak da je oko 45 tisuća građana sudjelovalo u kupnji obveznica, nameće se pitanje što je s ostalim građanima koje će stalno pritiskati inflacija i realno umanjivati njihove nominalne plaće i mirovine. Očito je da socijalne razlike između manjega broja građana (45 tisuća do možda najviše 100 tisuća) u odnosu na većinu građana postaju sve veće i nepremostive. Država će tada biti prisiljena za volju održavanja socijalnoga mira odvajati velika novčana sredstava za ublažavanje siromaštva, a istodobno će dospijevati i obveze za vraćanje duga stvorenoga prodavanjem obveznica i trezorskih zapisa.
Sigurno je da država ne će bankrotirati, ali će pokušati pronaći način kako preraspodijeliti nastale terete na sve građane uključujući i one koji nisu bili u stanju posuđivati državi kupovanjem državnih obveznica i trezorskih zapisa. Eventualni dobitak manjine snosit će većina građana. Treba podsjetiti da je svako dugovanje opasno, neovisno radi li se o vanjskim dugovima ili unutarnjim.
Bojazan vlasti za nedostatak novca u budućnosti potvrđuje i namjera da se 5 posto novčanih sredstava od naplate doprinosa za II. mirovinski stup (privatna štednja mirovinskih osiguranika) odvoji za poseban investicijski fond. Reakcije građana na tu ideju nisu povoljne. S druge strane proširuje se mogućnost ostvarivanja nacionalne mirovine (za one koji nemaju uvjete staža), ali su hrvatski državljani ili su naknadno stekli hrvatsko državljanstvo i borave u Hrvatskoj najmanje 10 godina. Treba uzeti u obzir načelo da je pravo na mirovinu još uvijek pravo koje se stječe samo uplatom doprinosa za mirovinsko osiguranje uz uvjet da se dožive određene godine ili da nastupi propisana invalidnost, a za članove obitelji da nastupi smrt osiguranika.
Najbolji primjer davanja i dijeljenja prava bez osnova slučaj je susjedne države Crne Gore u kojoj je kao uvjet za starosnu mirovinu propisano da je obvezno ostvariti 40 godina mirovinskoga staža i najmanje 61 godinu. Naime, Ustavni je sud ukinuo član zakona kojim se pravo na starosnu mirovinu stječe kada osiguranik muškarac navrši 66 godina i žena 64 godine te najmanje po 15 godina staža osiguranja, tako da je sada jedini uvjet za stjecanje starosne mirovine ostalo punih 40 godina staža osiguranja. Obrazloženje za takvu odluku bila je navodna diskriminacija muškaraca. Zato će ubuduće svi koji nemaju najmanje 40 godina staža morati raditi do 70 i više godina (za većinu do smrti) kako bi ostvarili pravo na mirovinu. Kada se ide iz jedne krajnosti u drugu, moguć je i takav besmisao.
