Svijet među najuspješnije ljude ubraja svetce. U tom su nizu jednako važni svetci i svetice. U Hrvatskoj je prepoznata još jedna žena u postupku za proglašenje svetom. To je redovnica Misionarskih sestara Presvetoga Srca Isusova i Marijina Tarsilla (Ana) Osti iz Pule. Njezin je život u Puli, a kasnije u Italiji, privukao mnoštva. Primjer je ženama kojima je danas otvoren put u sve pore društvenoga života. Tajne njezina života mogu se doznati iz autobiografije koju je napisala iz poslušnosti po nalogu poglavara.
Životopis po naređenju
Tarsilla Osti, redovnica Misionarskih sestara Presvetoga Srca Isusova i Marijina, upravljala je velikom bolnicom u Piedimonteu pokraj Caserte. U 61. godini pala je na stubištu i od tada je bespomoćno živjela u invalidskim kolicima u strašnim bolima, ali se ne tužeći. Neko se vrijeme liječila u Napulju i vratila se u matičnu kuću družbe u Rimu. Umrla je 26. prosinca 1958. u 63. godini života i 33. godini redovničkih zavjeta.
Oko nje su se zbivale neobične stvari i sprovod je pokazao da je riječ o posebnoj ženi, pa joj je još za života časna majka bila naredila da iz poslušnosti opiše svoj život. Iz toga vlastoručnoga zapisa doznaju se tajne jednoga samozatajnoga i čudesnoga života.
Radila je kao medicinska sestra u Mornaričkoj bolnici u Puli. Ta je kapela nestala u bombardiranju. Uvijek je radila noćnu smjenu. Medicinsko osoblje i pacijenti doživljavali su je kao posebnu. Svoje je djevičanstvo živjela iz ljubavi prema bolesnima. To je bio njezin duhovni brak. Svima je ulijevala neku nadnaravnu hrabrost. Nakon poslužbe bolesnika, noću se povlačila u kapelicu, a liječnici su je kroz ključanicu neopazice motrili spava li ili moli. Bili su iznenađeni, jer klečala je satima na koljenima bez oslanjanja na klupu kao skamenjena.
Njoj se, kako sama svjedoči, noću ukazivao trpeći Isus, od kojega je na sebe željela preuzeti dio patnja. Posebno žestoke boli proživljavala je za vrijeme karnevala kada si ljudi pod maskama dopuste koješta. A za vrijeme provedeno u molitvi piše: »Jedno sam jutro osjetila takvu sreću i pomislila da ću umrijeti. Noćni su sati provedeni u crkvi bili kao u raju.« U vrijeme bombardiranja Pule i bježanja u sklonište Isus joj je rekao da se njima ništa ne će dogoditi.
Vidjelica skrivenih tajna
Osim mističnih događaja u kapeli, i u samostanu je živjela slično. Jednom je u vrijeme ručka poštar sestrama donio telegram koji je poslala njihova poglavarica. Javila im je da je sretno stigla u Rim te im preporučila da se drže rasporeda koji im je ostavila. Pri kraju ručka Tarsilla je pozvala sestre na molitvu jer je poglavarica umrla. Sestre su to shvatile kao šalu. Dok su bile u kapelici na uobičajenoj molitvi, poštar im je donio drugi telegram o smrti poglavarice.
Tarsilla je na bolesnike polagala ruke i bilo im je dobro. Predvidjela je smrt nekih pacijenata i Drugi svjetski rat. Bogu je nudila svoj život da bolesnici ozdrave. Duše su joj se nekih preminulih ukazale. Jednom ju je anđeo dotaknuo štapom i nestao. Jednom joj se ukazao Isus za vrijeme nesnosnih boli. Bila je uvjerena da umire. A on joj je rekao: »Ne možeš umrijet, još mi trebaš.«
Oko bokova je danju i noću nosila cilicij, specijalno mučilo. Cilicij je nosila da svojim mukama umanji muke drugih. Bila je svjesna da Sotona želi skršiti i osvojiti svetačke duše. Tarsilla bilježi: »Nitko ne može razumjeti koliko me je mučila ta Zvijer.«
Sestra Tarsilla bila je mistikinja, obdarena darom gledanja nevidljivoga, kao što je u naše vrijeme, primjerice bio sveti otac Pio.
Traženje sebe
Zanimljiv je razvojni put sestre Tarsille. Rođena je u Puli u krojačkoj obitelji 6. prosinca 1905. od Petra Host-Ivešića i Marije Maraspin. Krštena je imenom Ana. Obitelj je imala sedmero djece. Ana je bila dobroćudna, rado je u razredu pomagala drugima. Kada je učiteljica pitala tko bi želio živjeti anđeoskim zavjetima, Ana je jedina dignula ruku.
Za vrijeme evakuacije 1915. godine zbog bojazni za odlučnu bitku za utvrđeni grad Pulu boravili su u logoru u Mađarskoj. Ana je silno željela studirati, ali obiteljske su mogućnosti bile skromne. Nakon povratka 1918. nastavila je s krojačkim uslugama. U kuću su kao podstanara primili poštanskoga službenika pristigla iz Napulja. Ana je bila ljepotica i on se odmah zaljubio. Brzo je premješten u Rovinj i tamo se zaljubio u drugu. Ana je odahnula i u Dnevnik zapisala: »Hvala Ti, Bože, za rješenje mojih problema!«
Željela je biti časna sestra. Ne znajući kako postati redovnica, pitala je staricu u katedrali, a ona ju je uputila na časne Presvetih Srdaca na Kaštelu. Te su časne bile stigle u Pulu 1893. godine. Tridesetak časnih uglavnom je radilo u bolnici, a držale su u sklopu samostana i djevojački kolegij. Ana se ohrabrila posjetiti samostan, poglavarica ju je ljubazno primila i predstavila njihovu karizmu. Ana se oduševila i u 28. godini obukla redovničko odijelo i uzela redovničko ime Tarsilla.
Njezine su susestre, zbog svega što su s njom proživjele, predložile 1987. godine postupak za proglašenje svetom. Nakon biskupijskoga i drugostupanjskoga postupka u Rimu papa Benedikt XVI. svečano je proglasio da je herojskim stupnjem živjela stožerne i teološke krjeposti i odobrio daljnji postupak prema oltaru i proglasio ju venerabile, tj. dostojnom štovanja. Tako će, nadamo se, Hrvatska dobiti zaštitnicu medicinskih sestara i svih žena. Ona je prva žena u povijesti Istre koja je dostigla čast kanonskoga postupka.
Živi Gospodin u nama tako nam se raduje
