»Kad je bura u planini, vidi se obzor toliko široko kako ga iz ravnice ne možeš ni zamisliti. Sa Šibenika tad se vidi do Italije, a do Pelješca bi kamenom dobacio. Bila dolje i najveća buka, ništa se gore ne čuje. Tišina, čistina i bistrina…« pripovijeda pod krovom stare kamene kuće na ulazu u zaselak Vekiće Ivan Grljušić, jedan od službeno 108 preostalih stanovnika Poljica Kozičkih. Preostalih – jer se iz Poljica, kao i iz svih drugih naselja na obroncima Rašćanske udoline, već 80-ak godina uglavnom odlazi. Ispočetka u Posavinu, potom na Pelješac i Makarsku, danas pak u Irsku i Njemačku. No Grljušić, književnik, slikar i kipar, svoje se gore ne bi odrekao ni za što. Dapače, u nju se nakon studija i boravka u Splitu zauvijek i vratio, i to iz kreativnih razloga. »U planini nema toliko vanjskih podražaja. Čovjek je pribraniji, bliže je sebi samomu, pa stoga i Bogu. A i rodni se kraj mora očitovati u duhu čovjeka te mi ravnica jednostavno ne leži. Nije biljci isto uspjeti na debeloj zemlji i na kršu. Nauk skromnosti ima svoju draž.«
I draž se poljičkoga krajolika, koji je ime dobio po plodnim poljima rasutim po kršu, promijenila otkako je ljudi manje. »Danas je ovdje više šume jer nema stoke koja se nekoć uzgajala, a tada se i svaki komadić zemlje obrađivao. Sad je sve zaraslo, teško je i poći u planinu.« Bezbrojne šetnje u planini, kako kaže, »najlakšim usponom, radi gušta«, Grljušić je zabilježio i na tisućama fotografija. »Radeći na fotomonografiji o divljim cvjetovima, spoznao sam da i u nas ima ugroženih, pa i endemskih vrsta, poput modroga lasinja. Kad prouzročimo kakav požar, tješimo se da je izgorjela samo ‘strana’. Ali tko zna koliko je tu izgorjelo biljaka koje se možda nigdje ne će više pojaviti. A svaka je Božje djelo.« Grljušić se i u jednom filozofskom spisu posvetio duhovnoj strani uništenja zemlje. »Otpadom od Boga stvorenje postaje ružno. Zato je ružnoća znak udaljavanja od Boga, kao i zloba.«
Nasuprot otpadom netaknutoj ljepoti Velikoga Šibenika, podno kojega su se ugnijezdila Grljušićeva Poljica – on je sada, zasigurno, njihov najpoznatiji žitelj – izdižu se suri i uznositi grebeni Bijakove. Tako Biokovo, naime, nazivaju svi žitelji Rašćana, čijim je dijelom i jedno od najstarijih naselja čitave Vrgorske krajine, Veliki Godinj. »Godinj se spominje još na jednoj talijanskoj putnoj karti iz 1792.«, započinje Nada Pavlinović, predsjednica zavičajnoga društva posvećena očuvanju toga iz kamena isklesana »košiluka«, u kojem danas uz nju živi tek jedna osoba. »A bilo je ode nekad 12-13 dimova, isto toliko familija«, dodaje Nadin brat Nediljko jezikom čija ritmičnost podsjeća na izmjene bijakovskih klisura i kosa. Pavlinović se neprestano, i zavičajnim govorom i sjećanjem, svraća svojim izvorima u Godinju makar živi u Makarskoj. »Rašćane su 1933. imale više krizmanika od Makarske. Sada Makarska ima gotovo 20 000 stanovnika, a Rašćane ni 100.« No rašćansko je iseljavanje svoje korijene osim u neimaštini imalo i u vječnoj lihvarskoj pohlepi. »Pivalo se u nas ‘Argentina, zemlja zaborava, kada ode, više se ne javlja’. Brojni su otišli u Argentinu za poslon i nisu se nikad vratili, pa onda ne bi vratili ni ‘pašeć’, ono para što bi čovik mora posudit da more otić. A onda bogati varabunde od njegovih uzmu najbolji komad zemlje. I moj did je uputija tri sina u Argentinu, samo se jedan vratija. Oduzeli mu svu stoku.«
Ipak, Pavlinovići su uspjeli ostati u Godinju, čuvajući svoju baštinu od zaborava, ali i od preinaka. »Nema ode nijedna taraca, sve su kuće izvorne kako su napravljene prije 300 godina, sve u bloku, da se gradi jedan zid manje, i sve od kamena, a kamena ode nije bilo.« Ta opaska uvod je u prispodobu u kojoj se prepliće krhki ljudski vijek i stamena neumitnost stijena, ali u kojoj i polaganost negdašnjega života otkriva svoj dublji smisao. »Ako je čovik napravija jednu etažu na kući za svog radnog vika, on je ispunija ovozemaljsku zadaću. Jer prvih pet godina kad se odlučija gradit, mora je da vadi kamen i da ga dovede vamo. Kad je dovea kamen, triba mu još pet godina da plati meštrima da ga obrade. Pa još najmanje pet godina da se opridili za klačinu i da je završi, a onda i pet godina za meštre koji će kuću sazidat. I ako uspije metnit vrata i prozore na nju, moga je otić zadovoljan. Ako nije gazda, je li.«
I vrata godinjskih konoba kriju svoju pouku, urezanu u drvu koje se od bliskosti s narodom zakorijenilo i u imenu samih Rašćana, no već je odavno ustupilo mjesto makiji, grabu i smriču. »Sve je ode živilo od Bijakove i sve je bilo iz Bijakove: krovovi, rogovi, grede, bačve, badnji, vrata… Još ima vrata na konoban od hrastova koji su usičeni u Bijakovi. A ona na našoj kužini nije minja ni dida ni ćaća ni ja, ne će ni sin«, ponosi se Pavlinović čvrstoćom nasljedstva, ističući i njezinu duhovnu pouku. »Drvo je bilo bolje jer se nije uzimalo ono koje naglo raste. Što god drvo sporije raste, to je tvrđe. Što god naglo raste, to nije dobro.«
No promjene u prirodi Pavlinović u kraju koji tradicionalno preživljava od ratarstva i stočarstva ne primjećuje samo na drvu. »Bilo je godina kad je bija bolji kokuruz u Rašćanima nego u Slavoniji, a zadnjih 20 godina nije se osladilo u njemu. Kad pusti klip, sav se osuši.« A da se u vrgorskom kraju znatno promijenila klima svjedoči i jedan ratarski običaj. »U srpnju se počinjalo vrći i vrlo bi se po misec dana, kako je ko požea. Nikad nije prošla vršidba da nije ozgar pomela kiša, pa bi svak donio sukanac da pokrije gumno. Sada kiše više nema.«
No nekim se promjenama ni sami Rašćanci nisu mogli oprijeti. Više se voda ne sabire kao najveća dragocjenost u sarnjač, više se jutrom ne peče kruh od svježe mljevena brašna, više se ni posljednje zalihe vina ne čuvaju pod badnjem samo za Gospu, kada pokaldrmane ulice preplave gosti iz susjednih sela uz zvuke lamure i rere. Korona je zaustavila čak i obnavljanje običaja vršidbe, zidanja i kresanja, koje je zavičajno društvo pokrenulo u Godinju uz pomoć Parka prirode Biokovo. No razbor s kojim su stari vjerovali znacima prirode u rašćanskim se nedaćama preobražava i u mudrost vjerna srca. »Kad dođe ovo doba od godine, onda je najbolje kad si gore u planini. Čekaš dokle Bog ne dade da padne kiša, i to kad padne, brzo se zazeleni. I onda se vratiš.«
»Ko će meni vratit moje lijepe mašte, / i srce iskreno, i vjeru u sutra?« pjevao je »Na povratku« Tin Ujević, čovjek koji je na svaki književni globus uklesao ime rodnoga Vrgorca, grada u stijeni koji s jugoistoka izbija nad Rašćanskom udolinom. Vjerovati li je jedinomu Tinu, rodna mu je kuća bila Cukarinovića ili, kako je Vrgorčani još zovu, Fratarska kula. Franjevci, koji u toj kuli čuvaju vrijednu Tinovu ostavštinu, u vrgorskoj župi Navještenja bl. Djevice Marije čuvaju i neprocjenjivu vjeru, koja se u grad pod Matokitom vratila tek nakon turskih progona u 17. stoljeću. A bilo ju je od čega čuvati, osobito u vremenima kada je Vrgorac bȉo neslavno crveni glas. Da se čitav kraj još oslobađa stigme komunizma svjedoči i vrgorski župnik fra Josip Repeša. »Bilo je nekih sa strane koji su mi znali govoriti o težini komunističkoga nasljeđa u Vrgorcu, a meni je tako ‘teško’ da bih želio ovdje ostati! Kada se stavljaju etikete, sve postaje crno-bijelo. Ja takvu podijeljenost u Vrgorcu ne primjećujem.«
Štoviše, mještane povezuju i dva neobična jedinstva, kaže jedan župljanin, menadžer Danko Tolić. »Kako smo mala sredina, i radujemo se i žalujemo zajedno, pa se na svadbama još vidi po 500, a na sprovodima i po 1000 ljudi. Usto, za razliku od makarskoga primorja, u nas nitko ćaćevinu ne pretvara u beton niti ju prodaje stranomu kapitalu, što je važno jer takve pojave mogu potpuno promijeniti sliku mjesta i njegovih običaja.« Tragovi kršćanskih običaja, kojima pripadaju i čuvari Kristova groba – rondari, u krajoliku Vrgorca toliko su česti da se o broju ondašnjih zavjetnih kapelica zna samo da premašuje – 20. »Uz župnu crkvu, župa upravlja i crkvom sv. Mihovila u Vini i kapelom sv. Ante u Kotezima, a na području su župe i kapelice u Žbarama, Banji te u Tvrđavi«, navodi župnik.
Unatoč mnogim kapelicama, depopulacija vrgorskoga kraja vidi se i po broju župljana. »Nekoć je bilo dvostruko više krštenja nego sprovoda, no sada imamo 40-ak sprovoda naspram 25 krštenja. Uz četrdesetak parova na zaručničkom tečaju svake godine imamo i tridesetak prvopričesnika i krizmanika. Sveukupno je u župi oko 2200 duša, od čega sedamstotinjak redovitih na misi.« A u taj se broj župnik i sam uvjerio na nesvakidašnji način. »Kada sam došao u župu, župljani su me zamolili da ih za blagoslov obitelji obilazim osobno, bez svećenika u ispomoći. Uspjeli smo taj običaj održati sve tri godine koliko sam ovdje, čak i unatoč pandemiji, kao i djelovanje velikoga župnoga zbora. No korona je ipak zaustavila obiteljske i molitvene susrete, pa i susrete Franjevačke mladeži.« Korona je uz spomenute nevolje mnogima ipak olakšala život u Vrgorcu. »COVID je pokazao da za mnoge poslove više nije presudno gdje čovjek živi, a od izgradnje autoceste Vrgorac je ionako dobro povezan s ostatkom Hrvatske. Usto, budući da velik dio stanovništva dodatni izvor prihoda ostvaruje u intenzivnom uzgoju jagoda u Vrgorskom polju – ovdje je aktivno čak stotinjak OPG-ova – i s prosječnom se plaćom sada može lijepo živjeti«, objašnjava Tolić.
Iako život na visini, gdje su se ljudi nekoć nastanjivali radi očuvanja plodne zemlje u Vrgorskom polju, zvuči idilično, kuće u Vrgorskom gorju mahom se prazne. No župnik i u tome vidi priliku za čitav kraj. »U Vrgorcu već postoji starački dom koji vode Služavke Maloga Isusa, a uz mudro ulaganje države u naš najveći resurs – mir – u napuštenim bi se kućama mogao osigurati i smještaj i skrb za starije stanovništvo, pa time i zaposlenje za mlađe.« No mladi su za Vrgorčane nada – odlazili ili ostajali. »Sama činjenica da mladi ostaju i žene se u Vrgorcu velika je prednost u odnosu na susjednu Hercegovinu, odakle se iseljavaju čitave obitelji. Pa ako se mladi i odsele u primorje, ipak ostaju vezani za svoj kraj, makar se u njega vratili tek u mirovini. No iz strane zemlje teško će se amo vratiti.«
