Solidarnost se najjednostavnije opisuje kao spremnost pomoći i pružiti nekomu potporu, a izraz potječe od latinske riječi »solidus«, što znači čvrst. Simboliku te riječi jednostavno je prepoznati u ponašanju osobe koja nekomu želi pomoći jer je ona snažan i čvrst oslonac onomu tko je u nevolji i ne može se sam nositi s nekom situacijom.
Kada promišljaju o kulturi sadašnjosti, neki ju zbog manjka empatije nazivaju kulturom sebičnosti. Do sebičnosti nas dovodi ljudska zloba, samoljublje i gubitak pravih životnih vrijednosti. Shvaćanje života i vlastitoga postojanja kao nebitnoga i uzaludnoga razdoblja jedna je od najgorih misli koje čovjeka mogu opsjedati, jer toliko je ljepote i sreće u zajedništvu, potpori, toploj riječi i ohrabrenju, upravo onako kako je rekao papa Ivan Pavao II.: »Svi smo mi uistinu za sve odgovorni.« Neke situacije zaista jesu izvan našega dometa i na njih ne možemo utjecati, ali možemo o njima promišljati i na njih upozoravati. Solidarnost možemo izraziti i najjednostavnijim djelima, najmanjim, nama možda i beskorisnim postupcima, ali lijepa i plemenita gesta, ma koliko mala bila, uvijek je bitna, više nego što mi to mislimo.
Solidarnosti nas odmalena uče roditelji, učitelji i vjeroučitelji, poučne biblijske priče te sam Isus. Danima bismo mogli pisati o tome na koje je načine on učio druge i pokazivao solidarnost, ali njegova nam mučenička smrt na križu dovoljno objašnjava i pokazuje nam da je on pravi primjer onoga kakvi bismo i mi trebali biti. Možda je i najbitnije od svega shvatiti da solidarnost ne smije postojati samo u trenutku kada učinimo nešto dobro, nego trebamo shvatiti da je solidarnost stanje svijesti, mentalitet, život u dobroti gdje ne razmišljamo trebamo li učiniti nešto dobro ili ne, nego to jednostavno i bez razmišljanja učinimo. Isusove dvije zapovijedi ljubavi mogu nam uvijek biti putokaz koji nam pokazuje što učiniti ako se nađemo u situaciji kada mislimo da se prema nama postupa nepravedno, da smo potlačeni, kada smo zbunjeni i ne znamo što učiniti.
»Kada smo solidarni, pomažemo drugima«, često je naša prva misao o solidarnosti, ali u biti tako najprije darujemo sebe jer se obogaćujemo na mnoštvo načina. O solidarnosti svoje je misli s nama podijelila studentica Ekonomskoga fakulteta u Zagrebu Ivana Gregurić. Kaže kako je za nju solidarnost odraz poštovanja i suosjećanja, a kao aktivan volonter društva »Naša djeca« Zabok od 2017. godine uz puno ljubavi i veselja svakoga tjedna djeluje u programu igraonice »Kutić slikovnica« koja je namijenjena djeci predškolskoga uzrasta od tri do šest godina. »Velika mi je čast pratiti naše najmlađe kako uče i razvijaju svoje sposobnosti igre i poštovanja prema vršnjacima. S obzirom na to da sam s volontiranjem započela u srednjoj školi, nisam tada baš puno razmišljala o motivu. Čim mi se pružila prilika, bez razmišljanja sam je prihvatila i nikada nisam požalila«, istaknula je Ivana. Naša sugovornica smatra da svako dijete zaslužuje potporu i razumijevanje ne samo u formalnom sustavu obrazovanja, nego i u ovakvim programima gdje su primarni igra, kreativnost i druženje. »Imala sam priliku raditi s djecom različite dobi, prilagoditi se njihovim potrebama i pružiti im potporu, što mi pruža neopisivu radost«, kaže Ivana i zaključuje: »Ovaj proces učenja je obostran – volontiranjem sam i sama naučila mnogo o životu, stekla dodatne vještine timskoga rada i komunikacije, a volontiranje jača osjećaj zajedništva i ljubavi među ljudima.«U čemu je snaga volontiranja? Kroz prijašnje smo brojeve pisali o snazi solidarnosti, pomoći drugima i stvaranju zajednice u Kristu, ali što se uistinu događa kada pomažemo drugima? Za početak, drugoj osobi činimo ono što želimo da drugi rade nama – pomažemo u nevolji i prevladavamo muke. S druge strane mi sami osjećamo se bolje, razvijamo suosjećanje, osnažujemo vlastito samopouzdanje i pridonosimo stvaranju sigurnijega i boljega svijeta. Zato vas potičemo da pomognete drugima ne samo kroz vrijeme došašća i na svetkovinu Božića, u vremenima radosti i obiteljskoga druženja. Donirajte, volontirajte, pomažite. Uvijek! Osim Caritasa, uputite se u pomoć pučkim kuhinjama ili samo pomozite starijim susjedima i ostalima oko sebe. I to onako kako nas uči Matejevo evanđelje: »Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge« (Mt 20, 28).
U zadnjoj ovogodišnjoj rubrici Mladi mladima odlučili smo se posvetiti Božiću i solidarnosti na koju nas poziva Isus. Glavna misao koju želimo podijeliti s vama jest da ne moraš biti bogat da bi bio velik, a to ćemo vam dočarati kroz primjer siromaška koji se rodio u betlehemskoj štalici.
Na početku se zapitajmo što to slavimo na Božić? S kršćanskoga aspekta odgovor je jasan: slavimo rođenje Isusa Krista. No promatrajući ovo adventsko razdoblje, kao da se to djetešce koje je spasilo svijet izgubilo iz vida. U šarenilu i blještavilu adventskih sajmova i priredaba imamo priliku vidjeti razne atrakcije i ukrase koji veličaju Božić. Ipak, kraj toliko raskošnih ponuda malo je onoga što ima dodirnih točaka s biću Božića. Slavljenje ovoga blagdana toliko se komercijaliziralo da je i nama vjernicima ponekad teško oduprijeti se prevladavajućemu materijalizmu koji Božić promatra kao priliku za kupovanje skupih darova. Tako nas mediji bombardiraju s mnoštvom reklama za »prikladne« božićne darove kao što su mobiteli, skupocjeni parfemi i nakit, nove kolekcije odjeće i ukrasa jer oni prošlogodišnji više nisu u modi i slično. Razbijajući glavu time što ćemo komu kupiti pod bor, koje ćemo sve kolače ispeći i koliko ćemo pri svemu tome potrošiti novca, ne čudi što je ovo blagdansko razdoblje koje bi trebalo biti ispunjeno mirom i srećom preraslo u užurbano i stresno razdoblje u kojem ništa ne smije poći po krivu.
Podrazumijeva se da posjećivanje božićnih sajmova i uživanje u mnogobrojnim lampicama i delicijama, pospremanje kuće i pripremanje kolača te darivanje dragih nam ljudi nije ništa »sporno«, što se ne bi trebalo činiti, i nema ništa lošega u tome. Ipak, u svemu tome važno je naći mjeru da nas zanesenost takvim stvarima ne bi udaljila od onoga što Božić treba biti za nas vjernike, a to je sam Isus. To nas nebesko djetešce podsjeća da je bit Božića radovanje u skromnosti, a ne gomilanje materijalnih stvari, na što nas podsjeća i Evanđelje po Mateju riječima: »Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce« (Mt 6, 21).
I kao što nekada nije bilo mjesta za rođenje Sina Božjega te se on rodio u štalici, ne dopustimo i mi da nas »svjetovni Božić« udalji on Boga te za njega ovoga Božića ne bude mjesta u našim srcima. Drugim riječima, pripremimo se za Božić, ali ne zaboravimo pri tome ostaviti mjesta za slavljenika koji nije bio bogat, ali je bio i ostao velik.
Priredili: A. Bukovac, V. Lukačin, I. Moslavac, I. Tomić
