Sve želje s kojima dvadesetak mališana iz Paviljona za djecu sv. Marka Križevčanina dočekuje Božić mogle bi stati u jednu, naoko jednostavnu rečenicu: da se do idućega Božića situacija kod kuće nekako poboljša i da taj blagdan protekne u punini njihove prave obitelji. Jer razne su ih okolnosti dovele do križevačkoga doma za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi kojim upravlja Križevačka eparhija – od ekonomskih problema u obitelji do nasilja i drugih nestabilnosti. No dok je situacija s njihovim pravim roditeljima »na čekanju«, u križevačkom se paviljonu ipak »događa« ozračje obiteljskoga zajedništva.
»Oni su kao naša prava djeca«
»I ovoga Božića ušuškat ćemo se svaki pod svoju deku u našem dnevnom boravku i gledat ćemo filmove«, opisao je dio božićne rutine u paviljonu jedan od njegovih djelatnika Roko Palić i dodao: »Oni su kao naša prava djeca i stalo nam je da im pružimo u ovom domu istinsko obiteljsko ozračje.«
Zajedno sa svojom suprugom Vedranom, višegodišnjom djelatnicom paviljona, ove godine o Božiću »dežura« u domu. Djeci su odgojitelji neprestano na raspolaganju – u tri smjene, uključujući i onu noćnu.
U paviljonu je Palić odnedavno zaposlen kao vozač i pomoćnik za mušku djecu, no to je, kaže, tek »formalan« opis njegove uloge budući da je u domu oko pet godina već bio prisutan kao volonter, pomažući supruzi i drugim djelatnicima kada bi se različite obveze i potrebe djece »zahuktale«. Manji dio djece iz doma, kaže Palić, Božić dočekuje zajedno sa svojim pravim obiteljima, ovisno o tome koliko se situacija kod kuće poboljšala. Druge u danima oko Božića u domu posjete članovi šire obitelji, djedovi, bake, tete, ponekad i roditelji. Ima i onih koje u božićnim danima njihove obitelji »posjete« samo telefonskim pozivom. U božićne dane nekima od njih situacija je općenito za nijansu lakša jer su u paviljon došli iz iste obitelji, sa svojim bratom ili sestrom.
Usporedili zagrebački i križevački advent
A dnevni boravak Paviljona sv. Marka Križevčanina mjesto je na kojem su nas dočekali i njegovi »stanari«. Kada je trebalo opisati svoju svakidašnjicu, nisu bili sramežljivi. Svatko je predstavio po jedan »sektor«. Buđenje je oko 7 sati, slijedi obavljanje higijene i doručak. U domu žive i osnovnoškolci i srednjoškolci, pa neki nastavu imaju ujutro, a neki poslijepodne. U križevačkom je paviljonu smješteno i nekoliko djece s posebnim potrebama, pa oni školsku nastavu i rehabilitaciju pohađaju u specijaliziranim ustanovama.
A kada se riješe školske obveze i domaće zadaće – koje često s njima »odrađuju« i djelatnici doma – za djecu ostaje i podosta vremena za slobodne aktivnosti. Dječaci se uglavnom odlučuju za šport – osobito za nogomet u križevačkom NK »Radniku«. A djevojčice se pak pronalaze u drugim aktivnostima koje nudi križevačka sredina ili njihov paviljon. U školama i nakon nastave druže se sa svojim vršnjacima iz Križevaca. Često im budu i pravi domaćini u svojem paviljonu, dijeleći s njima igračke, lopte i druge rekvizite za zabavu. Otprilike je u domu isti broj dječaka i djevojčica. Paviljon je prije nekoliko mjeseci prošao i kroz veliko osvježenje svojih prostora. Poznatoj hrvatskoj dizajnerici interijera koja je »modernizirala« izgled dnevnoga boravka, blagovaonice, soba i drugih prostora pomagala su i djeca iz paviljona.
Za djecu se organiziraju i brojni izleti. Nedavno su posjetili i adventske sajamske kućice u Zagrebu, iskusili »veliko« klizalište i usporedili poslastice koje nudi hrvatska metropola s adventskim specijalitetima u Križevcima. Ljeti se zahvaljujući karitativnim ustanovama i drugim dobrotvorima može »zaredati« i dva tjedna na moru. Nekoliko su puta bili u Zagrebu na velikim koncertima duhovne glazbe, a često ih i poznati izvođači, kao što je Vanessa Mioč, posjete u paviljonu da bi zajednički zapjevali. »Duhovni sadržaji« nisu sporedni u križevačkom paviljonu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, koja su dragi gosti na grkokatoličkim liturgijama, među njima ima i nekoliko ministranata koji redovito pomažu svećenicima u križevačkoj grkokatoličkoj katedrali. »Pripremamo kadionicu i vodu, držimo svijeće kada se čita evanđelje. Imamo svoje zadatke i liturgija nam uvijek brzo prođe«, nabrojio je jedan od ministranata iz paviljona.
»Radije govorimo o pozivu, a ne o poslu«
»Svakako bi se moglo reći da je naša svakidašnjica u domu dinamična, ponekad stresna, ali i ispunjujuća. Posao svakoga dana nije lak, posebice ako se uzme u obzir činjenica da k nama dolaze djeca s različitim sudbinama, daleko od idealne slike obitelji, koja se moraju uklopiti u ovu sredinu i kojoj je potrebna drugačija vrsta skrbi. I mi kao djelatnici nerijetko primjećujemo koliko je nama potrebno strpljenja i rada na sebi da bismo znali na pravi način pristupiti djeci.
Zato i kada mi djelatnici govorimo o radu u domu, ipak radije govorimo o pozivu, a ne o poslu koji se ‘radi’ od 8 do 16 sati«, pojasnila je Vedrana Palić. Podrijetlom je iz Vukovara, a u Križevce je došla nakon što joj je obitelj stradala u ratu. Nakon Ekonomskoga fakulteta pedagoške je predmete završila na Hrvatskom katoličkom sveučilištu te je tako stekla i osnovne kompetencije za rad u domu za nezbrinutu djecu.
U domu su djeca iz raznih dijelova Hrvatske
S nekoliko pojedinosti o svakodnevnom radu u Paviljonu sv. Marka Križevčanina nadovezala se njezina kolegica odgojiteljica Andreja Guzalić. »U naš paviljon pristižu djeca iz raznih dijelova Hrvatske. Proces otprilike izgleda tako da nadležni centri za socijalnu skrb nama upućuju dopise možemo li primiti neko dijete. Ovisno o našim kapacitetima prihvaćamo ili odbijamo njihove ponude.
Naime, nije stvar samo smještajnoga kapaciteta, nego i potreba s kojom djeca dolaze. Nekima je potrebna i posebna zdravstvena njega u sklopu doma, primjerice, za što mi nismo obrazovani, pa se za takvu djecu ne možemo pobrinuti na pravi način«, pojašnjava odgojiteljica Guzalić i dodaje: »Mi smo zapravo dobili zadatak da djeci budemo ‘zamjenski roditelji’. Zasigurno nitko od njih nije poželio slaviti Božić u domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Kada govorimo o njihovim pravim roditeljima, možemo reći da svatko možda ima ‘pravo’ u životu učiniti pogrješku, međutim ne postoji dovoljno dobar izgovor kada tu situaciju treba poboljšati. Za djecu koja su kod nas smještena proces normalizacije u njihovim obiteljima zna potrajati i po nekoliko godina. Kao odgojitelji, mi smo najsretniji kada se dijete vrati u svoju pravu obitelj u kojoj se situacija vidljivo poboljšala.«
Želja koja se ostvarila nakon dvije tisuće kilometara
Da se neke žarke želje ipak mogu ispuniti na sasvim neobičan način u Paviljonu sv. Marka Križevčanina pokazala je jedna – Ukrajinka. Doduše, za svoju je želju morala proputovati više od dvije tisuće kilometara, od svojega grada Mariupolja do Križevaca. Naime, od jeseni zajedno sa svojom majkom Valentinom u domu je zaposlena i Anastasiia Bovzdarenko. U svojoj domovini obrazovala se za profesoricu engleskoga i htjela je raditi s djecom kao učiteljica u školi. A kada je nakon fakulteta trebala realizirati svoj cilj, u Ukrajini je započela ruska agresija.
Prije nešto više do godinu i pol dana s majkom je došla živjeti u Hrvatsku, najprije u Zagreb, a onda i u Križevce. »Od djetinjstva moj je san bio raditi s djecom«, sažela je svoju zasad kratku prisutnost u križevačkom domu mlada Ukrajinka te dodala: »Pomažemo i trudimo se koliko možemo. Ponekad nam je i jezik problem – hrvatski ima puno padeža, a onda su tu i razna narječja. Djeca sve to odmah uočavaju pa nas brzo isprave, tako i ona nama na svoj način pomažu, u učenju hrvatskoga.«
Dom podupiru i brojni dobrotvori
