»Zvončići, zvončići, ne ćete u Čavoglave, niste ni prije… Zvončići, zvončići, sudit će vam bojovnici… Za dom! Za dom… sad u boj!… Dome naš, ti vijekom stoj!« – Bio sam uvjeren, vozeći se u drndavoj »trinajstici« (zaostaloj iz neke petoljetke one pokojne države), da ću i ja pisati o tome kako ne vjerujem da moj dragi ZET provodi nekakvu istragu oko nedavnoga »filmića iz tramvaja«, sjajne »mrazovske« glazbene parodije na »Zvončiće« i sve ostale bezbožićne pjesmuljke, domišljene u rangu visokoumjetničko »frljiziranih« kazališnih satira koje satiru hrvatski grb i zastavu, a kojima se divila cijela intelektualna nam nacija… Kad ono, kod kuće ženica Jelica zapovijedi mi da, uz Božić i rođenje djeteta, baš moram pisati o demografiji, a ne tamo o nekoj nepravedno progonjenoj domoljubnoj pjesmi.
– Što ću o demografiji, o kojoj svi već trideset godina samo liju lažne krokodilske suze? A svojim strategijama doveli nas na prva mjesta zemalja po izumiranju, lani smo oborili i vlastiti rekord po najmanje rođene djece u jednoj godini! Samo čekam da se i time počnu hvaliti, da i to »brendiraju«. Veliš, moram o tome uz Božić… Zar ne vidiš, po novom čak ni Mariji ne priznaju da je rodila Isusa, već pod bor stavljaju orašara i druga čuda… Zapravo, ni same Marije tamo nema! A dok ona ne postane glavna i važna na svakom koraku, možeš demografiju »objesit volu o rep«! Jer mačak bi možda još nešto i napravio… Dok Marija, žena majka, ne bude imala plaću kao menadžerica, ili bar kao posebni savjetnik ministarstva, dotad zaboravimo na demografsku obnovu. Kažu, »menadžeri su važni jer stvaraju novu vrijednost«. A novorođeno dijete, za narod u nestajanju, to nije vrijednost?! Komu dati »veći bod«? I još, ti menadžeri i kad »zglajzaju« pa upropaste firmu, ako im baš i ne isplate sve bonuse, lijepo ih ubace u novu firmu, na isto plaćeno mjesto. Jer, Bože moj, menadžeri moraju imati toliku plaću! I isti posao, kad drugo i ne znaju raditi… E pa, kad majke troje i više djece budu, samo zbog svoje rođene djece, imale i primale toliku plaću kao ti menadžerski bilmezi, a budu popularne kao svi oni likovi koje nam svakodnevno dovlače za dobro jutro kod nas doma nedjeljom u dva; kad im se bude divila cijela nacija i isticala ih za primjer svima, tad ću znati da s demografijom misle ozbiljno!
– Pa ti si lud! Bože sačuvaj! – prekida me užasnuta Jelica. – Pa ne rađaju žene brojnu djecu, ne rađamo mi zbog novca i popularnosti, ta sjeti se i nas samih… Kakva televizija, kakvi nastupi!?! Da i majke pohrle po čarape »Lepe Brene«? Ne treba majkama ni svjetla reflektora, ni pohvala i javnoga divljenja… Kao i Mariji, prvoj, dosta nam je »topla štalica«, naš su sjaj i blještavilo naša djeca…
– Ali menadžersku plaću bi ipak primila? – tražim joj »slabu točku u obrani«.
– Hajde… samo zbog tebe! Da mi prestaneš prigovarati kako ti je tvoja »mamica« uvijek za Božić pripremala sušeni bakalar, a ja ti to nikad ne napravim!
