Nalazimo se u najljepšem dijelu godine. Ne kaže se bez razloga da je vrijeme adventa i Božića stvarno najljepše vrijeme jer sve ono što nam Božić, odnosno dolazak na svijet našega Spasitelja pruža ne može se uspoređivati ni s čim. Taj blagi osjećaj iščekivanja, nadanja, širenja dobrote, ljubavi, sreće i topline neopisiv je i nemjerljiv. Kada smo za Prvu nedjelju došašća upalili prvu svijeću na našem svijećnjaku, spoznali smo da nam se bliži Božić. U nama od toga dana raste nada i vjera u dolazak malenoga Isusa. Ubrzo nakon toga došla je i Druga nedjelja došašća kada smo upalili drugu svijeću koja simbolizira mir. Tijekom iduće dvije nedjelje zapalili smo i preostale dvije svijeće, svijeću radosti i svijeću ljubavi. Svijeće nade, mira, radosti i ljubavi tvore savršeno zaokruženu cjelinu. Cjelinu koja kulminira rođenjem Božjega sina, našega spasitelja.
Kroz advent, odnosno vrijeme došašća i iščekivanja, ne čekamo samo Božić i sve ono što se uz njega vezuje. Treba se za to vrijeme čekanja na ispravan način pripremiti, kako bismo ga dostojno dočekali. Treba se moliti, ići na svete mise zornice i ispovijedati se. Moramo u svojim srcima napraviti mjesta za radost koja nam slijedi. Ne smijemo dopustiti da nam advent bude samo povod za odlazak u kupnju, na kuhano vino ili kobasice. Advent nije samo ono što nam oko vidi, raskoš i bezbroj lampica čije svjetlo obasjava naše trgove, ali i božićna drvca. Važno je i da naše srce vidi i osjeti da je došlo vrijeme adventa.
Božić znači mnogo više od samo toga dana, a često nam simbolizira i ponovno okupljanje, druženje s obitelji i bližnjima koje možda nismo dugo vidjeli i koji nam mnogo nedostaju. Radost zajedničkoga iščekivanja Božića tada postaje još i veća, proširena osjećajem nade, mira, radosti i ljubavi. A upravo to simboliziraju četiri adventske svijeće i četiri adventske nedjelje kojima se – i u našim tekstovima koje vam posvećujemo – pitamo kako smo se pripravili za Božić.
Godina se sastoji od 365 dana, a došašće traje tek tridesetak dana. Isto tako, naš je život samo kap u velikom slapu vječnosti, a i jedno i drugo doba pripremaju nas za veličanstveni trenutak. Došašće nas priprema za dolazak Božića, a cijeli nas život priprema za odlazak pred toga »Božića« kojemu se tako radujemo 25. prosinca. I svake se godine radujemo iznova kako bismo se na kraju našega puta mogli radovati u vječnosti.
Isto su tako i tri molitve iz Časoslova – koje i inače rado molimo – povezane u jedan krug, krug života u molitvi. Marijin »Veliča«, Zaharijin hvalospjev: »Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov« te molitva starca Šimuna – »Šimunov himan«: »Sad otpuštaš« iz Lukina evanđelja na svoj način opisuju upravo taj kružni proces. Od Zaharijina hvalospjeva u kojem se pozdravlja milosrdni Gospodin i Spasitelj koji nas spašava od neprijatelja i na svijet nam šalje svoje mlado Sunce s visine preko Marijina hvalospjeva u kojem Bezgrješna Djevica veliča Gospodina jer joj je dao radost, ali i odgovornost, da na svijet donese to Mlado sunce s visina koje će »silne zbaciti s prijestolja, a uzvisiti neznatne«, pa sve do onoga posljednjega trenutka u kojem evanđelist Luka po ustima starca Šimuna zahvaljuje Gospodinu na krajnjem spasenju do kojega ga je doveo njegov životni put, dajući mu mogućnost da dočeka Isusa na ulazu u hram.
Te nas molitve podsjećaju na ljepotu naše vjere i moć Svevišnjega svakoga dana koji počinje ispočetka – od 0 do 24 – od jutarnje molitve i navještaja Gospodina do zahvale na kraju dana. Isus je taj proces triju molitava započeo dolaskom na svijet, nastavio smrću i uskrsnućem, a njegov će dolazak biti konačni kraj kojim će se taj krug jednom zauvijek zatvoriti i zapečatiti. A tada ćemo poput starca Šimuna reći: »Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje, spasenje tvoje…«
Prva adventska nedjelja označava početak došašća, ali i početak nove liturgijske godine. Važna je po još mnogočemu jer označava novi početak koji nam ulijeva nadu. Zato se Prve nedjelje došašća pali prva svijeća koja simbolizira nadu. Osim nade, prva svijeća na adventskom vijencu ponekad se naziva i proročanskom u sjećanje na proroka Izaiju koji je prorokovao Isusovo rođenje. Paljenjem te prve svijeće za obiteljskim stolom naviještamo skorašnje rođenje malenoga Isusa, nadu u njegov dolazak.
Kada malo bolje razmislimo, nada je jako važan dio našega života. Uvijek se nečemu nadamo, nešto iščekujemo, u nešto se ufamo. Nadamo se da ćemo svojim ovozemaljskim životom uspjeti zavrijediti i osigurati i nebeski život, gdje se nadamo susretu s Bogom i svim našim dragima. Ta nas nada vodi kroz život, pa je i smisleno da prva adventska svijeća simbolizira upravo nadu. Ta će svijeća gorjeti i tijekom svake druge nedjelje, pa i na blagdan Božića i blagdan svetoga Stjepana kada se za vrijeme obiteljskoga objeda svi skupa molimo Bogu i nadamo se da će naše molitve biti uslišane.
Budući da je Prva nedjelja došašća i početak liturgijske godine, možemo tu nedjelju nazvati i »Novom godinom« koja nam pruža priliku za neke nove stvari, nove početke i nove nade. Možda bi nam nova liturgijska godina trebala biti važnija od nove kalendarske godine, možda bismo trebali za prvu adventsku nedjelju donijeti neke važne životne odluke kojih bismo se trudili držati tijekom svih adventskih nedjelja, pa i nakon Božića.
Prvo čitanje na misi Prve nedjelje došašća započelo je riječima: »Evo, dolaze dani« iz Knjige proroka Jeremije 33, 14-16. Prorok Jeremija na taj je način pokazao kolika je važnost te nedjelje, što ona predstavlja i što nakon nje slijedi. Čitanje je kratki izvadak iz Jeremijinih »proroštava nade« (Jr 30 – 33) i sadrži riječi nade za budućnost, nade u ono što dolazi uskoro.
Čitava je povijest ljudske civilizacije obilježena nastojanjem da se postigne mir i skladan život kako među različitim narodima tako i u osobnom životu te obiteljskim i drugim društvenim zajednicama. Ipak, ta nas povijest isto tako uči, a pomalo i zabrinjava, jer taj cilj nismo uspjeli postići već nekoliko tisuća godina. Naprotiv, i danas smo svjedoci mnogobrojnih ratova, nemira i netrpeljivosti diljem svijeta. Zbog toga je i značenje druge adventske ili tzv. betlehemske svijeće, koja simbolizira mir, još veće.
Mi kršćani, koji se tijekom adventa pripremamo za dolazak malenoga Isusa, pozvani smo raditi na ostvarenju mira. Ipak, trebamo si postaviti realne ciljeve i ne očekivati da kao pojedinci donesemo mir svim narodima jer to nije u našim ljudskim mogućnostima. No Crkva nas potiče i vodi prema staroj i svima nam znanoj poslovici koja nam poručuje; »Ako želiš promijeniti svijet, počni od samoga sebe.« Stoga smo kao kršćani pozvani biti dio velike Božje slagalice koji će tako dati svoj maleni, ali značajan doprinos ostvarenju mira. Kako započeti? Upravo nas druga adventska nedjelja poziva na pomirenje s drugima kako bismo Gospodinu pripravili put do svoga srca. Iz toga nas razloga trebaju radovati dugi redovi za ispovijed u našim crkvama tijekom adventa koji nam istodobno daju nadu da će druga adventska svijeća nastaviti gorjeti u srcima vjernika i nakon božićnoga vremena.
»Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!« (Lk 2, 14) pjesma je nebeske vojske koja u sebi iskazuje toliko željeni zemaljski mir, ali nas istodobno podsjeća da mir za sve nas dolazi upravo od novorođenoga Spasitelja i da su sva naša ljudska nastojanja za postizanjem mira bez njegove pomoći uzaludna. Druga je adventska nedjelja poziv da svatko od nas, bilo to u školi, na fakultetu ili poslu, daruje tijekom ovoga božićnoga vremena svoj mali doprinos u izgradnji mira kako bi se ljudska težnja za tim blagoslovom konačno prenijela i u djelo.
Treća nedjelja došašća od davnine se naziva i »Dominica gaudete«, odnosno Radosna nedjelja jer navješćuje radost koja je pred nama – Bog je pohodio svijet u Isusu Kristu. Ta radosna vijest prenosi se i Pavlovom poslanicom Filipljanima: »Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu!« (Fil 4, 4-5). Još jedna posebnost slavljenja Treće nedjelje došašća ružičasta je boja misnice, a u ostalim je danima došašća ljubičasta.
Ta nedjelja podsjeća na važnost radosti u kršćanskom životu. No kako doći do te radosti? Kako prenose mnogi internetski i drugi izvori, u Bibliji se o radosti govori na više od 300 mjesta. Ipak, mnogi ne uočavaju važnost te radosti u svojim životima ili je percipiraju na krivi način, kao da radost ovisi o teškoći situacije. Za kršćanina radost ima temelj i u životu i u smrti jer nas čeka vječni život. No radujemo se najviše u došašću kada iščekujemo Isusovo rođenje upravo zato što znamo tko je to djetešce i što će učiniti za nas. To je dijete naše spasenje i stoga naša radost! Zato naš život, riječi i djela trebaju svjedočiti i drugim ljudima tu radost iščekivanja Spasitelja.
Poslanica svetoga Pavla poziva na radost ne samo na Radosnu nedjelju. Kao pravi katolici, trebamo se uvijek radovati i poticati druge na to. Dobro znamo da se radost ne može kupiti ni zapovjediti, ali može se osjetiti u onom srcu koje je prihvatilo Gospodina. I možda ne možemo kontrolirati sve što nam se događa u životu, ali zato možemo izabrati kako ćemo se postaviti prema onomu što nam se događa: možemo biti vječni pesimisti i proklinjati tamu ili nastaviti dalje i upaliti svjetlo. Od Treće nedjelje došašća svakako upalimo svjetlo kako bismo Isusov dolazak proslavili radosno, kako i priliči dolasku našega Spasitelja!
Četvrta je nedjelja došašća »posljednja stuba« pred dolazak Božića. Ona sadrži sav dodatan trud koji smo u vremenu došašća unijeli u naše živote, ispunjena je svakom žrtvom koju smo pružili – bilo to dodatno vrijeme za spavanje kojega smo se odricali kako bismo išli na zornice, bilo da smo postili ili činili nešto treće. Sve to vodi ovoj posljednjoj nedjelji pripreme, paljenju četvrte svijeće – svijeće ljubavi.
Ta nedjelja označava kraj prvoga razdoblja liturgijske godine – vremena priprave. To je vrijeme bilo usmjereno na posvećivanje nas samih da u što boljem stanju duha dočekamo Božić; da dostojno proslavimo rođendan Isusa Krista, kao i da spremni iščekujemo njegov novi dolazak. U ovoj nedjelji zato na neki poseban način »nema ništa novo« – ona je plod svih naših djela u adventskom vremenu. Ona je ukupnost svih misli koje smo čuli i riječi koje smo pročitali, ona stavlja sjaj na kraju svega. Stoga se u njoj posvećujemo ljubavi i okrećemo se prema paljenju prave »posljednje svijeće« – svijeće Kristova božićnoga svjetla. U nekim verzijama adventskih vijenaca postojala je i peta svijeća koja se palila na Badnjak. Bila je bijele boje i simbolizirala je Kristovu čistoću. I upravo s tom mišlju – prvim paljenjem Kristova svjetla – započinje i naš novi početak nakon došašća. Imali smo prilike steći nove, korisne navike, početi ustajati ranije i imati više vremena za obitelj, prijatelje i izvršenje obveza. Ono što nas ujedinjuje u ovom vremenu je ljubav, koja je i tema posljednje adventske nedjelje. Malim znacima ljubavi posljednjih smo nekoliko tjedana pokazivali koliko nam znači dolazak Božića. A kao »krunski dragulj« ovoga vremena darujmo si međusobno pravu ljubav i proslavimo uistinu sretan Božić.
Božić, uz Uskrs najveći kršćanski blagdan, slavimo s posebnom toplinom i radošću – blagdan je to koji doživljavamo sa znakom uskličnika. No možda ćemo i u svojim promišljanjima uočiti kako si ne postavljamo pitanje zašto je to bilo potrebno? Zašto je taj Božji čin podaren čovjeku? Odgovore ćemo pokušati pronaći uz evanđelja te razmišljanja nedavno preminuloga fra Bonaventure Dude, velikoga hrvatskoga teologa, bibličara, profesora, franjevca, dopisnoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te dobitnika brojnih nagrada i priznanja.
»Božić je ushitan blagdan baš zato što se dogodio. Sva božićna liturgija duboko je pod dojmom toga događaja, što Onaj koji od vječnosti bijaše Božji Sin, danas postane Sinom čovječjim. (…) Na Božić se na zemlji počela pisati povijest Boga, da bi se na nebu otpočela pisati povijest svakog čovjeka«, zapisao je fra Bonaventura u svojoj knjizi »Svijeta Razveselitelj«. Božić, za kršćane najsjajnije doba godine, raspjevao je i dušu hrvatskoga naroda, što vidimo iz mnoštva i bogatstva pjesama koje se naraštajima pjevaju slaveći Kristovo rođenje. Mir, vjera, nada, radost, darivanje i ljubav, koje osjećamo slaveći rođenje Kristovo ispunjavaju božićno doba posebnom toplinom. Božić je lijep i kao ljudski blagdan, kaže fra Bonaventura – jedva je moguće da se čovjek tada ne sjeti svoga djetinjstva i da ne osjeti čar majčinstva i djetinjstva, te zaključuje: Božić u svima budi uspomene na nešto toplo i lijepo. Božić, dakle, osjećamo uvijek u jeku znaka uskličnika. No razmišljamo li zašto je to bilo potrebno?
Evanđelje po Luki uči nas kako je velika radost rođenja Krista dana svima: »A anđeo im reče: ‘Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin’« (Lk 2, 10-11). Krist je put i istina i život kroz koje čovjek dolazi k Otcu (Iv 14, 6). Njegovo spasiteljsko djelo najveći je čin Božje ljubavi prema čovjeku. Ili, u duhu jedne od polnoćki fra Bonaventura Dude: »Danas, noćas, Sin Božji postade stanovnik zemlje da bismo svi mi postali baštinici njegova neba. On postade pozemljar da bismo mi mogli postati nebesnici.«
Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, Z. Medak
