Kao pravi domazet, intravenozno prikopčan na venu svoje žene i familije njene, čak i vlastite roditelje počeo sam (u zajedništvu s cijelom svojom malom obitelji) pohoditi tek nešto više puta no što prosječni katolik godišnje stupi u ispovjedaonicu… Evo nas upravo na božićnom čestitanju s ručkom, a da nema čarobnih mirisa iz mamine kuhinje, i sam bih bio nesiguran koje je doba godine…
– Djede… Hej, deda, pa gdje je bor? – Juričina dječja usta su najotvorenija. – Gdje su lampice, kuglice, zvončići, božićne pjesmice?…
– Eno ih vani, pun ih je grad! – čangrizav i britak je moj tatek, okružen hrpama novina, koje mu je nanijela zaslužena mirovina. – Pa idite, tko voli nek’ izvoli!
– Ma, bit će još bora, imat će ga oni bar za »drugi krug predsjedničkog Božića«! Baš tako nekako i traje taj gradski Advent, – pokušavam šalom smanjiti napetu žustrinu – i njima je Božić tek oko Tri kralja…
– Joooj, tata, pa zar vas nismo zvali da i vas dvoje s nama prošećete po Adventu? – pogođena je tatinim riječima moja brižna ženica Jelica. – Mogli smo skupa u grad…
– Pa da, da me najbrže dotučete brzom uličnom hranom? Ili nas zaboravite u nekom svjetlećem tunelu? – grintanje tatino pomalo preraste u pravi bunt. – Nema bora, nema glazbe! Ove godine nema! Ako može biti »Hrvat izvan naroda«, kako me uvjeravaju ovi pametnjakovići u novinama… Ako može biti vjernik izvan Crkve, kako me uvjerava susjeda koji samo na Božić smoči prst, i to u rukavicama, u blagoslovljenu vodu u crkvi… Ako može biti advent »izvan« Božića, kao na poludjelim gradskim ulicama… E, onda može kod nas doma biti i slavlje »izvan« bora, odnosno bez bora! I bez cijele te galame i svjetlosnih efekata kao da sam u disku, pod kuglom! I ne, neću se baciti u Savu zato što mi ide na živce taj bučni ulični Advent! Ma, da mogu, ja bih radije, kao Isus u hramu, sve te štandove pobacao u Savu, a ne sebe! Tako da bude tišina! Da čujem kad Isus dolazi. A ovako, ne zna čovjek više je l’ za Božić čekamo Isusa ili Orašara!? Djetešce ili kobasice, Božji mir il…
– Eto, sad ste vidjeli, tako on meni po cijele dane… – pojavi se i moja majčica, zdvojno kršeći ruke kao da je na fizikalnoj terapiji. – Uff, jedva sam prokrijumčarila jednu borovu granu za u kuhinju jer mi ne da ništa, a on sam, po cijele dane samo »psuje« i na novine, i na televiziju, i na izbore i politiku… Uff… No hajde, djeco, dođite za stol, ne slušajte ga…
– A božićni darovi? – naša šestašica Marta, već naučena da božićni darovi iskaču i iz paštete, »šapne« sestri Doroteji, tako da su ju čuli i Zloušići tri kata niže. – Čini se da mali Isus tu nije ni došao?…
– Što? Darovi? – čuje toliko i otac, djed. – Za koga? Za Isusa? Za pastire? Za kraljeve, mudrace i »face«? A što je to novorođeni Isus donio pastirima i onima koji su ga došli vidjeti?… Darovi, pih, darovi… Evo ih, tu su, pred vama!
Počnu Dora i Marta okretati glavu kao vjetrulje, a i mi ostali počesmo se u blagoj nevjerici osvrtati po isposničko praznom umirovljeničkom dnevnom boravku, sve dok…
– Pa tu jeee! – zatrči se svom silinom u djeda i baku naš četvrtaš Jurica, sve dok se skupa nisu u zagrljaju prilijepili za naslon trosjeda iz prošloga tisućljeća. – Tuuuu su darovi! Pa djed i baka su nam darovi, pa to nam je pater Marko i govorio na »vjerkasu«, da za Božić moramo jedni drugima biti dar!
Dok je djedova i unuka, bit će i Božića. Bio takav, sretan, i vama!
