Daleko od svojega doma i domovine, odvojeni od svoje šire obitelji, Božić dočekuju bračni par Andrij Lučin, grkokatolički svećenik, i njegova supruga Natalija, koji su pred strahotama rata iz svoje domovine Ukrajine u svibnju 2022. izbjegli i sada žive u župi Rođenja Presvete Bogorodice u Kaniži kod Slavonskoga Broda, u kojoj je o. Lučin i župnik. Zašto su došli baš u Hrvatsku, kako su ih mještani prihvatili, kako žive s dvoje svoje maloljetne djece koja imaju autizam, devetogodišnjim sinom Maksimom i godinu dana mlađom kćerju Anom, posvjedočili su za Glas Koncila.
Prazan tanjur na stolu
Sve je lakše kad se supružnici slažu, kada su oslonjeni na Gospodina, a to svojim primjerom pokazuje dvoje mladih, skromnih i samozatajnih supružnika kojima, kažu, jedino nedostaju njihovi roditelji, napose u vrijeme većih blagdana, u vrijeme Božića kada žele s njima podijeliti svoje radosti.
Pojasnili su kako slave Badnju večer, koju su za naš posjet i pripremili. Tako je na stolu kao glavno jelo bila pripremljena kutja koju pripremaju kuhanjem pšenice, maka, meda i oraha. Potom juha od sušenih gljiva, piroge na više načina, riba, sok od suhih jabuka i druga posna jela. Neki za Badnjak cijeli dan ništa ne jedu, a kada zađe sunce, svi su za stolom na večeri. Zanimljivo, jedan tanjur sa žlicom ostaje prazan na stolu za sve pokojne iz obitelji kako bi i oni znakovito sudjelovali s njima na večeri.
Sjećanje na holodomor
»Naš je običaj da se sve jede samo žlicom. Čuvamo te običaje i tradiciju, jer tradicija je važna – ona pokazuje tko smo. Ako se zaboravi tradicija, zaboravljaju se vlastiti korijeni. Na Badnju večer prvi mora sva jela probati domaćin, a potom ostali. Svi moraju barem probati sva jela, jer tako pokazuju da cijene to što imaju za jelo, poštuju trud osobe koja je to napravila. Tradicija je da na stolu bude ili sedam vrsta jela kao sedam sakramenata ili devet kao devet plodova Duha Svetoga ili 12 kao dvanaest apostola. Za Badnjak se u kuću unosi klas pšenice kao znak života, u znak zahvale Gospodinu i sjećanje na holodomor kada je u Ukrajini 1932.i 1933. od gladi umrlo između 4 i 7 milijuna stanovnika. Zato je na odjeći koju imamo i zlatovez sa pšeničnim klasovima jer se od njega dobiva kruh koji je simbol života«, govori župnik i ističe da u Ukrajini svaka regija ima svoju boje odjeće i simbole i po tome se prepoznaju odakle je tko došao.
»Imamo sličnu povijest«
Svjedoče da su im lijepi i običaji rimokatoličkih vjernika, pa su tako na adventskom sajmu od jedne humanitarne udruge kupili i adventski vijenac koji se našao na njihovu stolu. »Sviđa nam se i slavonska tradicija i običaji; plesovi, čobanijada, fišijada, tambure i drugo. To je jako lijepo, tako živimo s narodom, povezani smo, svi pomažemo jedni drugima. Za nas je Hrvatska bila samo Zagreb i sve vezano uz more, za ostale krajeve nismo uopće ni čuli niti ih poznavali. Kada smo ovamo došli, oduševili smo se tradicijom narodne nošnje, ljudima velikoga srca koji čuvaju svoju tradiciju. Lijepo je što se svi okupe i druže uz kulene, kobasice… Sve je ovo za nas novo. Poznavali smo Hrvatsku samo turistički. No sad smo spoznali da imamo i sličnu povijest«, svjedoči župnik.
Brzi tečaj hrvatskoga
Brzo su, kažu, upoznali svu ljepotu i dobrotu hrvatskoga čovjeka. Svjedoče kako su ih ljudi jako lijepo prihvatili, bilo da je riječ o grkokatolicima ili rimokatolicima. »U župi imam 50 obitelji čiji su predci došli prije 150 godina. Nastojimo čuvati tradiciju i preko našega kulturno-umjetničkoga društva ‘Taras Ševčenko’. Ove smo godine obnovili i pjevački zbor ‘Malanka’, kojemu sam i voditelj, a 28. prosinca u crkvi ćemo imati božićni koncert«, najavio je o. Lučin, koji je uz pomoć mještana, televizije i novina brzo naučio hrvatski jezik. Dodao je kako ga raduje što u mjestu imaju i učiteljicu koja poučava ukrajinski jezik.
Svaki dan s Ukrajinom
Kako su prihvatili dvoje svoje djece koja su rođena s autizmom? »Prihvatili smo taj križ. Nastojimo djecu socijalizirati i zato smo se morali na početku rata iseliti iz Ukrajine. Bilo nam je teško, ali sam molio Gospodina da providi što da činim.
Tako je Bog providio nama spas preko našega vladike Milana Stipića. Kako smo bili prijatelji na Facebooku, zamolio sam ga za pomoć i on mi je odmah odgovorio da nema problema, samo da dođem, da će mi dati smještaj, župu i svu pomoć. Tako je i bilo. Možda bismo i ostali u Ukrajini da naša djeca nisu bolesna i da ne trebaju stalnu liječničku skrb. U biskupu Milanu vidim svojega drugoga oca. Uvijek je otvoren za bilo koji problem. Svaki se dan čujemo sa svojima u Ukrajini. Za sada su svi živi i zdravi, ali strepimo jer situacija nije dobra. Moje je selo Starunja u regiji Ivano Frankivsk, a suprugino Zboriv blizu Ternopilja. Tamo sam imao župu Uzvišenja svetoga Križa, selo Srednji Majdan, i brinuo se za 200 obitelji. Imao sam filijalnu crkvu sv. Nikole u selu Glinkiju koja je bila prekrasna, stara 150 godina. U njoj je bio veliki prekrasni ikonostas. Selo je prije bilo jako bogato, a sada ima tek 50-ak obitelji«, ističe o. Andrij.
Život u Kaniži
Rođen je 1991. godine, a želja za svećeničkim pozivom javila je još u djetinjstvu kada je s bakom odlazio na liturgiju. »Tadašnji me svećenik pozvao da ministriram i to me oduševilo. Bio je doista dobar svećenik koji je u meni razvio ljubav prema Crkvi i svećeništvu. Nakon osnovne sam škole samo htio biti svećenik iako su moji roditelji htjeli da studiram i slikarstvo jer imam i taj dar. Naslikao sam nekoliko ikona, a poslije više nisam stigao i zanemario sam taj dar. Volim ikone, volim pjesme. U srpnju 2014. oženio sam se suprugom Natalijom, potom sam zaređen za đakona i 2015. za svećenika«, kaže o. Lučin.
Supruga Natalija ističe kako je sretna što joj djeca idu u školu »Milan Amruš«, koju pohađaju djeca s teškoćama u razvoju. Svakoga dana po njih dolazi kombi te je mirna jer zna da su joj djeca na sigurnom. Odnedavno je i zaposlena u jednoj trgovini u Kaniži te i tako pridonosi svojoj obitelji.
Našao drugoga brata
»Za nas su naša djeca kao i sva ostala normalna djeca. Ona su tako iskrena, ne skrivaju svoje osjećaje, pažljiva su, puna su ljubavi. Najljepši su nam dani na njihovim manifestacijama. Ta su djeca tako iskrena, vesela, prenose tu toplu energiju. Važno je prihvatiti sve teškoće, truditi se, raditi s njima. Tko svoju djecu voli, ništa mu nije teško. S Kristom je sve lakše, on nam pomaže nositi križ«, ističe otac Andrij i dodaje kako su uključeni u udrugu »Plavi cvijet« koji okuplja djecu s teškoćama u razvoju, a djeluje u Slavonskom Brodu.
Ponosan je na svoje vjernike te ističe kako ga raduje što su ih u Kaniži prihvatili i rimokatolički svećenici i vjernici te imaju jako dobru suradnju i u svemu pomažu jedni drugima. »Ove smo godine zajedno sudjelovali na tijelovskoj procesiji, zajedno blagoslivljamo obitelji. Posebno sam Bogu zahvalan za brodskoga grkokatoličkoga župnika o. Aleksandra Hmilja, koji mi je drugi brat. Taj čovjek i cijela njegova obitelj pomagali su nam od našega dolaska i stalno nam pomažu. Raduje me što među nama nema ljubomore, konkurencije«, ističe o. Lučin, koji je veliki ljubitelj povijesti, u kojoj traži ljepotu i veličinu ljudi koji su ostali prepoznatljivi, a posebno ga u tom smislu oduševljava sv. Ivan Pavao II.
