Zapanjujuće je koliko bitnih poruka svakomu suvremenomu čovjeku i cjelokupnomu čovječanstvu donosi utjelovljenje Sina Božjega koje se proslavlja svetkovinom Božića. Premda su suvremeni ljudi, osobito u razvijenijim zemljama, više nego ikada izloženi i nasjeli površnosti, pošasti gubljenja potrebe da se razlikuje dobro i zlo, istina i obmana, bitno od sporednoga, božićne poruke iznimno su važne i potrebne te je velika zadaća Katoličke Crkve (a to znači svakoga njezina člana) biti pronositelj i tumač tih Božjih božićnih poruka svakomu čovjeku i suvremenomu čovječanstvu.
Utjelovljenje Sina Božjega, najvažniji događaj u povijesti čovječanstva, premda uz osobitu i ljudima otajstvenu, nedokučivu intervenciju Duha Svetoga, ostvareno je u naravnom procesu rađanja ljudskoga života od začeća, života pod majčinim srcem, do rođenja. Premda se u djetetu Isusu utjelovio Bog, koji je svemogući i jedini stvarni moćnik, pojavio se u ljudskom rodu posve tiho i skrovito, bez ikakve pompe i bez ikakva isticanja svoje moći. Božji glasnici njegovo su rođenje otkrili tek jednostavnim pastirima, koji su, vidjevši Novorođenoga, vidjeli svu njegovu ljudsku krhkost, ovisnost, neznatnost i malenost. Dakle, Bog koji je jedini apsolutni i svemogući, koji jedini ima apsolutnu moć, takvim svojim ulaskom u ljudsku povijest odriče se važnosti svake moći i svake sile te time raskrinkava sve bezbrojne uzurpacije moći i sile te razotkriva odvratnost nasilja svakoga čovjeka i svake skupine. U ljudskoj zajednici ni jedna osoba, ni jedna skupina po naravnom zakonu nema prava na moć, silu ni nasilje nad ikojim čovjekom, a gdje se god pojavljuje protunaravna primjena moći, sile i nasilja, na djelu je nemoralna uzurpacija. Što više ova božićna poruka u sadašnjem iskustvu osobnoga, društvenoga i općeljudskoga života zvuči nestvarno, romantično i idealizirano, to bolje otkriva dubinu i širinu lutanja i zloporaba u osobnom i zajedničkom ljudskom životu. Utjelovljenje Sina Božjega podsjeća dakle svakoga čovjeka da svi ljudi imaju jednako ljudsko dostojanstvo, jednako pravo na život u slobodi i miru, a svi oni koji to ugrožavaju bilo zbog ideoloških, političkih, ekonomskih ili drugih interesa zapravo djeluju protunaravno, protivno Božjoj stvoriteljskoj zamisli te su, premda se čini da drže mnoge ili čak sve konce ljudske povijesti u svojim rukama, osuđeni na konačni neuspjeh jer je Novorođeni postao čovjekom da bi oslobodio sve ljude. Čovjek, premda može Boga na razne načine odbacivati i nijekati, ipak ne može Boga ukloniti iz sveukupne stvarnosti niti uzurpirati apsolutnu Božju moć.
Rođenje Sina Božjega dogodilo se u okolnostima krajnjega siromaštva, bez minimuma suvremenih egzistencijalnih standarda, npr. stambenoga, zdravstvenoga ili općenito materijalnoga. Premda se u djetetu Isusu utjelovio Bog, koji je kao stvoritelj jedini vlasnik i posjednik svega stvorenoga, Bog se u ljudskom rodu pojavio, po ljudskim kriterijima, u posve nepriličnim materijalnim uvjetima. Dakle, Bog koji je jedini apsolutni i kojemu jedinomu sve pripada takvim svojim ulaskom u ljudsku povijest odbacuje svako precjenjivanje i apsolutiziranje svega materijalnoga, te štoviše na taj način razobličuje svaku važnost materijalnih uvjeta ljudskoga života. Takva poruka Isusova rođenja, tj. Božića u naše je doba više nego sablažnjiva i, čini se, apsolutno neprimjerena i neprihvatljiva, jer potreba za boljim životom, za većim materijalnim standardom danas je jedan od glavnih pokretača nastojanja i djelovanja kako u osobnom tako i društvenom i općeljudskom životu. Nije li većina suvremenih migranata svih oznaka i predznaka, od onih koji odlaze iz Hrvatske do onih koji napuštaju svoje siromašne i nesigurne zemlje i traže utočište u bogatim zemljama, vođena upravo ponajprije potrebom za boljim životom, za većim materijalnim standardom? Ipak, Božje postupanje pri rođenju Sina Božjega kao čovjeka odriče stvarnu važnost svemu materijalnomu, jer Sin je Božji postao čovjekom da bi svojim otkupiteljskim djelom oslobodio svakoga čovjeka i od ovisnosti o svemu materijalnom. Upravo je zapanjujuće koliko su mnogi ljudi u ovo doba zarobljenici materijalnoga, standarda, imetka, bogatstva te posve zanemaruju poznatu maksimu: Tko nije zadovoljan s onim što ima, ne bi bio zadovoljan ni s onim što bi htio imati. Ova je božićna poruka, premda na prvi pogled veoma paradoksalna, ipak bitna za stvarno dobro svakoga čovjeka i čitavoga čovječanstva.
Rođenje Sina Božjega, raskrinkavajući tobožnju važnost moći i sile s jedne te materijalnoga s druge strane, istodobno otkriva što je stvarno važno, bitno, što je neupitna vrjednota. Isusovo rođenje, kakvo je bilo u Betlehemu, nezamislivo je bez Božje ljubavi i povjerenja u predstavnike ljudskoga roda i bez ljubavi i povjerenja prema Bogu i prema čovjeku tih predstavnika ljudskoga roda. Dakle, od moći i materijalnoga važniji su odnosi ljubavi i povjerenja, kako oni između Boga i ljudi te ljudi prema Bogu tako i odnosi ljudi prema ljudima. Nije li neizmjernu ljubav i povjerenje očitovao Bog kad je Mariji, jednoj od ljudskih osoba, povjerio život svoga Sina jedinca? Nije li Mariju vodila ljubav prema Bogu i povjerenje u Boga i kad je rekla: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi« i kad je u ljudski gledano posve nenormalnim uvjetima zagrlila novorođenoga maloga Isusa, pravoga Boga i pravoga čovjeka? Nije li upravo ljubav prema novorođenomu Isusu bila jedina bitna i jedina prava vrjednota koja je urodila bezbrojnim divnim plodovima koje je svojim životom, djelom, mukom, smrću i uskrsnućem ostvario Isus? Ova božićna poruka ne samo da je prihvatljiva svakomu čovjeku, nego je i jedini pravi temelj čovječnosti.
